Motanje ahmedije

Motanje ahmedije

Došao je baba (babo) kući malo ljut jer su ga opet džematlije “ubijale” svojim pitanjima, zašto se ljušti stub, zašto truhne daska na sofi, da li se minaret nakrivio? …

U avliji je ugledao starijeg sina i sjetio se da treba namotati ahmediju. Stariji je imao malo veću glavu, pogodniju za motanje od mlađeg pa ga je pozvao da to urade. Mati je brzo iznijela staru stolicu, onu bez naslona koja je uvijek čekala u dnu hodnika. Otac je sjeo na stolicu a stariji se sin počeo okretati sa fesom na glavi…

-Hajdi, polahko, još, još, desno, stani, vrati.. i tako još…

I kad je malo falilo…”feslija” se od silnog naprijed-nazad zateturao u lijevo, a babo ga refleksnom reakcijom, lišene razmišljanja, ćušnu po obrazu i vrati na desno, ali pokvari se ahmedija.
Tada će mati prvi i zadnji put povisiti ton na oca i reći:

-Zar ne vidiš da mu se zamantalo, a znaš da je i malokrvan.

Poslala je sina u kuću da se odmori i reče da će ona završiti motanje sa ocem.
Zaplivaše mu oči zbog nje, a ne zbog ćuške. Sa vrata se osvrnuo i vidio je kako ona sjedi na stolici i oca kako kruži oko nje motajući ahmediju.
Suzu je zamijenio osmijeh.

Danas kad vidi ahmediju, sjeti se roditelja i nikad nije siguran da li će mu suza ili osmijeh zaigrati na licu …
Da ih Allah dž. š. oboje nagradi zaštitom i milosti Njegovom, amin.

 

(nepoznati autor)

© Divithana, 2013