Tri zastupnice u turskom parlamentu nosit će marame tokom sjednica

Tri zastupnice u turskom parlamentu nosit će marame tokom sjednica

Parlamentarne zastupnice iz AK Parti: Sevde Beyazit, Gulay Samanci i Nurcan Darbulak odlučile su prije dvije sedmice da će na parlamentarnim sjednicama nositi marame, što je ponovo pokrenulo debate o načinu odijevanja na službenoj dužnosti.

Zastupnice iz redova vladajuće Stranke pravde i razvoja (AK Parti) su najavile da će 31. oktobra, na zakazanoj sjednici Generalne skupštine turskog parlamenta nositi marame, što je rezultiralo varnicama između vladajuće Stranke pravde i razvoja i glavne opozicione stranke Republikanske narodne partije (CHP).

Najava da će Sevde Beyazit, Gulay Samanci i Nurcan Darbulak nositi marame na predstojećoj sjednici prizvala je u sjećanje i slučaj Merve Kavakci, koja je izbačena sa sjednice parlamenta i isključena iz njegovog daljeg rada, jer je na sjednicu davne 1999. godine došla pokrivena.
U ustavu ili bilo kojem pravnom dokumentu ne postoji član koji se odnosi direktno na nošenje hidžaba, pa time ne postoji nikakva ustavna prepreka koja bi spriječila zastupnice u parlamentu da se tako odijevaju na službenoj dužnosti. Pristalice AK partije podržavaju njihovu odluku, dok se glavna opoziciona stranke CHP protivi ovoj ideji, iako to ne čine preostale članice opozicionog bloka.
Zastupnice su objavile da su se na odluku o nošenju hidžaba na službenoj dužnosti odlučile nakon obavljanja hadždža. Međutim, suština njihove odluke nalazi se u paketu demokratizacije koji je predstavljen 30. septembra, jer je njime predviđena izmjena svih regulativa koje zabranjuju nošenje marame u državnim institucijama i omogućavanje ženama u javnoj službi da se odijevaju u skladu sa njihovim vjerskim osjećanjima.
Više od tri decenije, nošenje marame je goruće pitanje na dnevnom redu turske politike, još od 1984. godine – kada je zabranjeno nošenje hidžaba na univerzitetima. Sve od tada, uloženi su brojni napori u namjeri da se ta zabrana ukine, ali bez mnogo uspjeha.
Nadzor nad oblačenjem ove vrste u javnim institucijama je pojačan naročito nakon što je turska vojska 1997. godine sa vlasti zbacila koalicionu Vladu predvođenu Strankom blagostanja (Refah Partisi).
Ipak, pitanje je ponovo isplivalo na površinu dvije godine kasnije, kada je Merve Kavakci, kao zastupnica Stranke vrlina (naslijednice Refaha) u parlament ušla pokrivene glave. Nekadašnji premijer Bulent Ecevit je od nje zatražio da napusti parlament u tom trenutku. Nedugo potom, Kavakci  je isključena iz rada parlamenta.
Od kako je osnovana i došla na vlast, Stranka pravde i razvoja je kao naslijednica Stranke blagostanja (Refah) na dnevni red neprestano stavljala pitanje hidžaba.
Prvi pokušaj da se nešto promjeni u ovom smjeru i uvedu amandmani na članove Ustava Republike Turske kojima se zabranjuje nošenje hidžaba na univerzitetima, AK Parti je napravila 2008. godine.
Parlament je odobrio amandman, sa 411 glasova za, od ukupno 550 zastupnika. Međutim, glavna opoziciona stranka CHP i Partija demokratske ljevice (DSP) uložile su žalbu pred Ustavnim sudom, koji je poništio amandman. Nakratko po završetku ovog slučaja, glavni tužilac je poveo slučaj protiv vladajuće AK Parti, pod optužbom da je djelovala protiv sekularnog uređenje države.
Na referendumu održanom 2010. godine, kojim se želio utrti put izmjeni 26 članova Ustava koji se odnose na pitanje odijevanja na službenoj dužnoasti, pitanje je radije provučeno između redova, nego li je direktno izraženo. Od tada su mnogi univerziteti dozovljavali studenticama da nastavi prisustvuju noseći maramu na glavi, ali je zabrana još uvijek bila prisutna u državnim institucijama.
Konačni pokušaj AK Parti da riješi ovo pitanje desio se 30. septembra ove godine, kada je premijer Erdogan javnosti predstavio paket demokratizacije, kojim su otvorena vrata za ukidanje ove zabrane i dozvolu ženama u javnim institucijama da nose islamskim kodom definisanu odjeću.
Paket demokratizacije je definisao i mnoga druga prava i slobode, kao što su politička prava – izborni prag, stranačko organiziranje i propagiranje na maternjem jeziku, ukidanje učeničke zakletve, pravo na obrazovanje na maternjem jeziku i dijalektu u privatnim školama, pravne garancije o ličnim podacima i kaznene mjere za moguću diskriminaciju.
(AA)
© Divithana, 2013