Aiša al-Hurra – majka posljednjeg muslimanskog vladara Granade

Aiša al-Hurra – majka posljednjeg muslimanskog vladara Granade

Jedan od najinteresantnijih, ali rijetko spominjanih dijelova u muslimanskoj historiji je period vladavine muslimana u Španiji – Andaluziji. Aiša bint Muhammad ibn al-Ahmar ili Aisha al-Hurra (poštovana) je bila živahna, posvećena majka posljednjeg emira Granade – Boadbila. Ostala je upamćena po svojoj rečenica: “Ne plači kao žena za onim što nisi znao odbraniti kao muškarac.” Danas, rekli bismo, veoma šovinistička i rodno nekorektna izjava, ali potrebno je promatrati u njenom tadašnjem kontekstu, a i svojim primjerom i brobom u životu je dokazala paradoksalnost ove rečenice.

Aiša je bila politički aktivna kraljica, imajući veliki utjecaj na pitanja države posljednjih godina emirata u Granadi. Nijedna žena u Moorish historiji nije se borila kao što se Aiša borila da spasi Granadu od posljednjih napada, što je rezultiralo na kraju da je njen sin Boadbil predao ključeve Granade u 15-om stoljeću Izabeli od Kastilje i Fernandu Aragonu. Ista Izabela se zaklela da bijelu haljinu neće skinuti dok ne istjera sve ijednog muslimana iz Granade. Kada je to uspjela, njena haljina je već bila poprimila prljavo žutu boju, te se ta boja i danas naziva baš po njoj – Izabel žuta. Međutim, Aišin utjecaj u kritičnom momentu za islam u Evropi tek treba da dobije na značenju u historijskim spisima.

Ko je bila Aiša al-Hurra

Aiša je bila potomak iz loze Poslanika Muhammeda a.s. Rođena je u Nasridskoj dinastiji koja je izgradila Alhambru  1238.godine, a čije ime se prevodi kao Crvena (palača). Bila je kćerka Muhammeda IX, El Zurdo i unuka Jusufa IV, jedanaestog vladara Granade. Njen prvi brak je bio sa njenim rođakom Muhammedom XI, koji je vladao kratko kao devetnaesti sultan Granade, ali su ga napali 1454.godine. Nasljednik njenog muža, Said Crizia, oženio je Aišu za njegovog sina Abu-l-Hasana Alija, poznatog kao Muley Hacen. Ovo je bio lukavi potez kako bi pridobio na svoju stranu rivale, Nasridsku dinastiju.

Aiša je sa Muley Hacenom imala troje djece, Boadbila, Jusufa i Aišu. Said Ciriza je plaćao godišnji namet katoličkim monarsima u zamjenu za mir između kraljevstva. Ali, njegov sin Muley Hacen, odbio je da plaća te namete, što je rezultiralo uništavanjem veze sa Kastiljom. Kao znak njegove moći, napao je kršćansku tvrđavu u gradu Zahara de la Sierra. Mnogi stanovnici su zaklani i mir koji je održavan stoljećima zahvaljujući plaćanju poreza Kastilji, sada je prekinut. Ovaj događaj je bio okidač da se Izabela od Kastilje zakune da će pokoriti Granadu i pripojiti je kršćanskoj Kastilji.

Na Aišino opće iznenađenje, Muley Hacen je odbio da odlikuje Boadbila kao legitimnog nasljednika prijestolja. Muley je imao negativan stav prema svom sinu, s obzirom na činjenicu da je na dan njegovog rođenja 1460.godine, astrolog tvrdio da će Boadbil biti posljednji islamski emir Granade.

Situacija se preokrenula kada je Muley oženio kršćansku robinju – Isabel de Solis, koja je prešla na islam te se potom zvala Soraja. Rodila je dva sina, koje je Muley smatrao zakonitim nasljednicima. Aiša i Boadbil su bili u zatvoru kule Comares.

Aišina bitka za sinovljevo prijestolje

Aiša je bila borac i borila se da zaštiti Boadbilino nasridsko nasljedstvo. Pridružila se opoziciji i počela kovati strategiju kako da postavi Boadbila za zakonitog nasljednika prijestolja. Aiša i njena djeca su pobjegli iz kule Comares i izbjegli u Guadic, gdje je pripremila Boadbila da bude sultan Granade.

Nakon krvavog građanskog rata, Aiša je uspjela da postavi Boadbila za sultana Granade. Do tada, veza sa Kastiljom je bila uništena, a kraljica Izabela odlučna da osvoji Granadu. boadbilova jedina opcija je bila da se bori protiv Kastilje i zaštiti sedamsto godina staro islamsko naslijeđe Granade.

Monarsi su zarobili Boadbila u bici kod Lucene 1483.godine; uzet je za taoca Kastiljske krune. Aiša je lukavo pregovaralo za njegovo oslobađanje, ali je to imalo cijenu. Bio je prisiljen predati svog najstarijeg sina Jusufa kao taoca kao dokaz svoje lojalnosti Izabeli i Fernandu. Iako su katolički monarsi se dobro ponašali prema Jusufu, njegov život je uvijek bio u opasnosti i korišten kako bi se utjecalo na Boadbila.

Čak i u progonstvu, Muley Hacen je odbijao da prizna Boadbila kao zakonitog nasljednika. Prije nego je umro, postavio je svog brata Al Zagala kao prelaznog sultana, dok njegov sin kojeg je imao sa Sorajom, ne dostigne godine da može vladati. Al Zagal je nasamario Boadbila lažnom alijansom protiv Kastilje i time ga naveo da iznevjeri povjerenje katoličkih monarha. Sada su monarsi tražili ključeve Granade i uzeli i njegovog najmlađeg sina Ahmeda kao taoca.

Katolički monarsi su izgradili tvrđavu-grad Santa Fe i uspostavili logor samo 13 kilometara od Granade. Nakon što su konačno preuzeli Malagu i porazili Al Zagala, monarsi su se okrenuli finalnoj strategiji u osvajanju Granade, tako što su izgladnjavali građane i nisu im dali pristup hrani i izvorima.

Aiša, borac za vlastita uvjerenja

Historičari Aišu opisuju kao strastvenu, te da ju je vodila želja za osvetom i ljubomora. Aiša je bila snažna, energična žena sa željeznim karakterom i nikada se nije prestala boriti za Granadu. Politički igrač, borila se za zakonitost prijestolonasljedstva sina Boadbila. Nakon pada Granade, Aiša je skupa sa svojim sinom izgnana, prvo u Alpujarras, a onda konačno u Fes 1493.godine. Još uvijek je pod znakom upitnika da li je Aiša izgovorila famoznu rečenicu: “Ne plači kao žena za onim što nisi znao odbraniti kao muškarac.”

(mvslim)

© Divithana, 2013