Zapis o neninoj kosi

Zapis o neninoj kosi

Šamija i kosa koju vidite pripada osamdesetogodišnjoj neni iz moje mahale.

Rođena je davnih tridesetih. Važila za najljepšu djevojku u svome selu. Tadašnje vlasti i društvo općenito i nisu bile tako blagonakloni prema tadašnjim religijskim i tradicionalnim uvjerenjima i načinu života.

Vakat nalagao da se marama mora skinuti ako se želi obrazovati. Tako i ova nena, a tad ljepotica sa slike koju vidite, sa žalom “osjekla” kosu i skinula šamiju kojom ju je skrivala i krasila. Preko noći postala gologlava.

Priča mi to sinoć uz kahvu. Iz sehare vadi smotuljak. Razmotava, a u njemu šamija i u šamiji kosa. Sjajna, očuvana, svilena.

Veli mi: “Čuvala sam i kosu i šamiju čitavih šezdeset godina, a sad je želim pokloniti. Otojc sam gledala na televiziji da kosu skupljaju za djecu oboljelu od raka, gluho bilo.

Kud će mi bolji sevap i kud bi je na bolje mjesto dala, pa bil bi se mog’o pobrinut da to ugajdarim đe’ treba? Ti to umiješ.

Kosu dajem tim maksumima, a šamiju tebi, one tvoje curke i nako jedine još nose.

Plaho mi znači da ode u hajr, pa vala Niho da serbes budem još ovo koji dan dunjaluka.”

I tako moja nena postade heroina. Kosu čim prije šaljem u Udruženje za djecu oboljelu od raka u Sarajevo, a šamiju mirišem i pakujem u svoju seharu za neku drugu ljepoticu sa, ako Bog da, zajedničke, njene i moje slike.

Autor: Nihad Suljić

© Divithana, 2013