Stazama života

Stazama života

Prvim suzama i jecajima, označili smo svoj postanak na ovome svijetu. Zaplakali smo, ne znavši zašto i ne znavši šta nas očekuje tu gdje od toga momenta počinjemo pripadati. Oko nas se stvorio novi svijet. Ono na šta se moramo naviknuti i u čije postavljene forme se mi moramo utopiti, jer u suprotnom, tu nećemo pripadati. Da se sada vratimo u taj početni stadij, da li bismo zaplakali? Da li bismo se opet oglasili plačući?

Pretpostavka da bi pozitivnih odgovora na prethodna pitanja bilo mnogo ne pruža mi satisfakciju. Što više prilazim riječi ”satisfakcija” u navedenoj rečenici, više se udaljavam od nje, jer osjećaj koji mi pruža činjenica koju sam navela, kilometrima je udaljeno od te riječi. Želim da okrenemo situaciju, želim da pozitivno mislimo. Kažu ako misliš dobro, dobro će i biti. Par puta se vraćam na prethodnu rečenicu, pažljivo je iščitavajući i povećavajući vlastito uvjerenje u nju. Da.. zaista hoće. Ja vjerujem.

Život jeste teška škola. Navikli smo da nakon svakog pređenog dijela na kojem učimo, isti dio moramo i položiti. Pružiti dokaz o tome da smo savladali naučeno i ovladali onim što je skrivena poruka toga znanja nosila.

U školi smo. Učimo. Naučimo ili ne naučimo. Prođemo dobro ili prođemo loše. Ali svi smo tu sa razlogom. Svi smo tu da bismo učili za završni ispit, najveći od svih. Škola nije primala nasumično njene učenike, birala ih je jer je znala da će nešto postići. Da će ispuniti određeni cilj. Nekom je potrebno manje vremena da se na istu privikne, shvati je ozbiljno i brzo savlada sve što mu ona pruža, dok je nekom potrebno prethodno da lođe prođe na pripremnim ispitima, da bi shvatio greške i ponovno radio na njihovom ispravljanju. No, ona uvijek polaže nade u to da će ostvariti sve što ona od njih traži, ma kolika vrijednost pređenog puta mora biti. Vjeruje svojim učenicima, čak i onda kadane ostavljaju mnogo prostora za vjerovati im.

Da.. to je život. Upravo škola o kojoj smo pričali, a Gospodar onaj koji upravlja njome. I da, mi smo ti koji se nazivaju učenicima. Gospodar nam uvijek iznova nudi priliku, da budemo od onih koji pouku primaju. Uvijek iznova je na našoj strani, čak i onda kada podršku nismo zaslužili. Postoje životni periodi koji su teško za pređi. Velika uzbrdica, koju samo uporni i istrajni uspiju preći, ali pređu. Svi prelaze, jer nikada niko nije i neće biti iskušan više od njegove mogućnosti da isto podnese.

Iznad nas, i svega oko nas, neko je Milostiv. Najveća nada upravo i jeste da Jedan vidi sve. Nada ali i opomena. Držimo se čvrsto Allahovog užeta, jer od njega čvrćega užeta nema i ne može biti. Svaki put kada nam život pruži teškoću, mi mu pružimo otpor. Nakon pređene uzbrdice, mi smo jači i sve oko nas posmatramo drugačije. Uvjerenje da je Gospodar uz nas, dodatno raste, a isto saznanje srce omekša.
“O vi koji vjerujete, učinite Allahu pokajanje iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u-džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći uveo, na Dan u kojem Allah, dž.š., neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali…” (Et-Tahrim, 8)

Molim Allaha da budemo od onih koji vole Allaha i koje Allaha voli. Molim Allaha da budemo od onih koji Muhammeda Resulullaha vole i koji nas voli. Molim Allaha da budemo od onih koji vole sve vjernike i vjernice, sve Allahove dobre robove i da nas Allah učini da budemo na Ahiretu u društvu onih koje smo na Dunjaluku voljeli. Amin.

© Divithana, 2013