Povratak duše

Povratak duše

Obaveze završih prije akšamskog vakta i uputih se kući da u miru provedem meni najdraži period dana. Pri ulasku u kuću, pažnju mi odvrati pogled sa moga prozora. Grlio je ljubavlju. Udahnuh duboko dok mi se oči od dunjaluka odmaraju i utapaju u njemu. Odlutaše mi misli u nedogled. K’o misli… na istom si mjestu a njima odlutaš hiljadama kilometara daleko. Ako želiš. I dozvoliš. Izađoh napolje i odlučih da zabilježim prizor, ovom fotografijom koja je naslovna ovoga teksta, i tako odlučih da i svoje misli uz nju, poklonim svakom onom ko ih bude želio pročitati.

Ovom ću tekstu dati najviše pažnje i posvetiti najviše ljubavi, i urezati ga duboko u sebi, jer ću pisati o nečemu što nema cijenu. Kažu da se emocije zaista slovima mogu hartiji prenijeti, a ja ću evo sve od sebe dati da ih prenesem, ne samo hartiji, nego i vama.

Odlutah… daleko. U sfere u kojima ne vidim dimenziju. Tamo gdje granice ne postoje. Osjetih.. toplinu oko srca i ono poče kucati jače. Oživi. Kao svoj, na svom…

Prošao je još jedan novembarski utorak. Još jednog ćemo i dočekati u ovoj godini. I to je to. Još jedno od desetina hiljada poglavlja u našim životima dobilo je kraj. A sunce je, i nekako je iznenađujuće prijatna temperatura za zadnju trećinu novembra. Predakšamski je vakat… Uskoro će lijepi glas mujezina nad Sarajevom, označiti vrijeme četvrte dnevne molitve. Dati će nam zeleno svijetlo za putovati najljepšim putem ovoga dunjaluka. Na pet ili deset minuta vremena, kilometrima daleko odvesti naše misli i osjećaje. Njemu. Povratak duše Onome u čijoj je ona ruci. Svome Stvoritelju.

Ne znam u kakvim putovanjima najviše uživate ali ja uživam u onim koji me razgraniče i povremeno rastave sa svakodnevnim životom koji nam se dijelom sam nameće, a dijelom ga sami kreiramo. Mislim da većina voli takva putovanja. Da je, odmor misli i duše zapravo, osnovni motiv i cilj koji nas nagovore da negdje putujemo. Koliko dugo čekamo da bismo to sebi mogli priuštiti? Koliko dana i mjeseci prođe da bismo samo na četiri ili pet dana bili negdje gdje nam srce želi?

Prođe mnogo, nekima i ne dođe ta prilika, a nekim se ukaže bez mnogo truda, ali sam sigurna da vam niko ne nudi tu priliku čak pet puta dnevno. Pet puta po jednome danu! I tako svaki dan iznova. Svaki dan iznova mili glas mujezina vam poklanja kartu za skupocjeno putovanje koje garantuje odmor vašoj duši, ali i tijelu. Sve što trebate jeste pružiti ruku i uzeti svoj poklon i što prije iskoristiti kartu koja vam je darovana. Pobjeći od dunjaluka. Obaveza. Briga. Svega onoga što ti dušu tišti. Rastaviti se od svega i pružiti sebi, restart. Utoliti tugu u razgovoru sa Onim koji sve može. Da.. sve to u samo nekoliko minuta. Sve to možete dobiti a da za uzvrat ne morate dati ništa. Osim sebe.. zbog sebe.

Znam da znate o čemu govorim i kakva putovanja opisujem ovako lijepim. Stub naše vjere. Naš spas… naš namaz!

Danas su ustaljena mišljena o namazu kao obavezi. Činjenicom da je farz (strogo naređeno od Gospodara Uzvišenog) potvrđuje da jeste obaveza. Međutim, spominjanjem pojma obaveza, krug misli koji se stvori, jeste neka poteškoća. Takvi smo. Ljudska priroda je takva da, sve ono što mora uraditi, teško mu je. Ako već ne mora, mnogo lakše će se suočiti s tim i voljnije pristupiti tome. Mnogi se pitaju kako to da nije naporno pet puta dnevno u tačno određenim vremenskim intervalima obavljati namaz. Imati ustaljene obaveze pored svih drugih obaveza. Tražiti naćin i mjesto za obavljanje namaza. Uzimanja abdesta. Mnogo puta su me pitali ista pitanja, i mnogo puta sam im dala isti odgovor. Isti jer, nema komponenata od kojih zavisi.

Namaz je nama spas. Namaz je nama roditeljski zagrljaj onda kada nas dunjaluk okupi brigama. Namaz nam je skrivena kućica negdje u prirodi, za koju znamo samo mi, i kojoj hrlimo onda kada nam je potreban duševni odmor. On nam je majčinska ruka koja miluje po kosi i svakim dodirom otklanja po jednubrigu. Bijeg nam je. Od ljudi. Od svega što veže za ovaj svijet… Da, takvo nešto postoji. I svima je dostupno.

Naš namaz nije nikakva poteškoća, on nam je razgovor za Stvoriteljem nas samih. Vrijeme za iznošenje briga, želja, nade, ali i radosti sa onim koji nas u svakom momentu prihvati i sasluša. Koji ne odbija tvoje želje. Ponekad ih ne ispuni jer Onje taj koji zna da nisu ili jesu dobre za tebe, ali ti sigurno pokloni nešto mnogo bolje.

Naš namaz nas programira. Programira naš razum da svijet razumijemo prolaznim, onakvim kakav on jeste. Da svakim novim izgovaranjem ajeta iz Kur’ana shvatamo da za svako iskušenje postoji izlaz, da za svaku poteškoću dolazi nagrada. Da za svaki bol otklanjamo grijehe sa svojih srca. Da poslije svake noći, rađa se sunce. Ljepše nego prethodnog dana. Izgovaranjem; Milostivi i Samilosni, lijek je duši, znajući da je naš Gospodar najmilostiviji, i da iako smo napravili grešku u međuvremenu, On prašta. On otklanja brige. On daje svijetlo na kraju tunela.

Jednom rječju, nama je namaz lijek. Najefikasniji. Najdraži. Najdostupniji. I u nedogled dodavajući riječi prefiksu ”naj”. Kao što sam rekla na početku.. nešto čemu se ne može odrediti cijena. I neće moći. Bez obzira do kojeg stepena kapitalizma društvo dosegne, to je nešto što ostaje nemoguće platiti. Kupiti. Naše… Najdraže.

Allah dž.š. kaže: Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je naj­veća poslušnost! Allah zna šta radite.“ (EI-Ankebut, 45.)

Čovjek je uistinu stvoren malodušan, kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim onih koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali.“. (EI-Me‘aridž, 19-23.)

Molim Allaha da nam omili namaz, svakoga dana sve više. Da nas približi sebi. Onda kada se mi najviše fizički približimo njemu, čineći sedždu, da našu dušu približi Njemu. Molim Ga, da nas se u Džennetu sastavi i naše grijehe oprosti.

Amin.

….

© Divithana, 2013