Ključ sreće

Ključ sreće

Duboko u tamnoj i pomalo hladnoj noći, kada je blago svijetlo lampe jedino što mi pomaže… tiho besjedih sa svojim skromnim mislima, pa odlučih da predam hartiji u amanet ono što one prouzrokovaše, u želji da ne ostari nego da bude pomoć nekada nekom ko se sa istim mislima bude borio.

Razmišljam… teško je. Pitam se kako čovjek danas, na vremenu u kojem živimo da… živi. Zaspi u mislima.. osvane u mislima. Pod stresom, vrteći u krug ista pitanja koja ga muče. Razmišlja kako će dalje. Hoće li sutra uopće biti moguće? Crne misli pokrivaju njegov um i pravac im okreću ka nemogućem. I svaki dan je isti. Tmuran iako sunčan. Hladan iako topao. I pun nemogućnosti. Trudimo se, znam. Konstanta je borba načina na koji želimo da razmišljamo i načina koji nas proganja jer mu je temelj realnost…

Iz misli me trznu iskra vatre, pored peći u roditeljskoj kući. Pobjegla sam od obaveza na jednu noć, da dam oduška duši što se od dunjaluka već pomalo umorila. Okrenuh se oko sebe shvativši život. Sve je nekako nestalo u sekundi. Tamna noć je nestala u sjeni samo jedne iskre svjetlosti. Da. To je život. Nestaje sve zbog odsjaja vatre koju volimo. A šta je to u odnosu na dugu tamnu noć koja će još trajati? Ali uspjelo je. Zašto omalovažiti iskru samo zato što je u odnosu na tamu, zanemariva? Zašto kad je to ipak svjetlost. Zašto kada ljepotu skrivaju sitnice. Ljepotu potajno nose male ali jako bitne stvari. Samo ih treba pronaći i utopiti se u njihovoj pozitivnosti i tako preplivati sve ono što ne bismo voljeli srcem proživjeti. Nije do života, do nas je. Nije do poteškoća do nas je. Nije do neispunjenih želja, nego je do pecepcije naših želja. Nije do neostvarenih ciljeva nego je do naše percepcije ciljeva.

Znam, ambicioznost je jako bitna osobina i neizostavna karika uspjeha ali je skromnost mnogo više. Tvrdim, do nas je. Koliko znamo šta zapravo imamo? Koliko razmatramo svaki pedalj naše stvarnosti, koja je lijepa, pokušavajući je učiniti još ljepšom? Znam, vrlo malo. Ali sreća su male stvari. Vjerujte mi.. jer.. u našoj glavi se javlja negativna percepcija na spomen ranog ustajanja, da bismo ostvarili ono što želimo. I budimo se. Nismo naspavani. Ljutimo se na svijet i život jer nam nije pružio sve na dlanu. A jeste…

Otvorio si oči, dva najvrijednija poklona koja ti je ikada iko mogao pokloniti. Sve boje su ti jasne. Svijet je šaren u tvojim očima, nije siv kako ti misliš. A nisi zahvalio i radostan zbog poklona ustao da ga korostiš. Mrzovoljno si protegnuo ruke i noge, žaleći se kako ne možeš da ih pokreneš, a šta da stvarno ne možeš? A nisi zahvalio. Doručkovao si, lijepo i ugodno. Možda u žubri ali tvoj želudac je pun. Imao si šta, ali nisi zahvalio. Izašao si na hladne jesenje dane, obučen u toplo, žaleći se da je hladno, a nisi zahvalio. Nisi zahvalio jer do tebe hladnoća ne dopire. Imao si šta da obučeš. I ideš za obavezama, a nisi zahvalio. Nisi zahvalio jer su ti otvoreni putevi. Hodaš i ne smiješ se. Nikom. Ni sebi ni prolaznicima. Ne dopuštaš im da im možda baš ti osmijehom i lijepim gestom uljepšaš dan. Dijete u prolazu te pogledalo i slatko prošaptalo nešto, nisi primijetio. I nije te oveselilo. Nije moglo prodrijeti do tebe od tvojih crnih misli o dunjaluku. Udišeš svjež i čisti zrak dok posmatraš sve oko tebe, što ti je dato kao poklon. I opet nisi zahvalio. Gledaš rijeku kako teče i pustiš joj poneku svoju zlu misao da je odnese a nisi zahvalio. Nisi zahvalio jer vidiš njeno blago šetanje i čuješ njen blagi šum. I nisi sretan.

I tako nedogled propuštaš stvari koje te mogu učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu jer, ako gledaš da popuniš želje koje ti dunjaluk diktira, trebat će ti cijeli vijek da ih ostvariš, i povrh svega ne znaš ni da li ćeš moći odmarati u njihovim plodovima.

A.. na suprotnoj strani su želje koje pune tvoju dušu. Vesele tvoje srce. Ako se okreneš njihovom ispunjavanju, postići ćeš to brže nego misliš. Svake sekunde ćeš ubaciti po jednu kockicu u kutiju razloga za istinsku sreću koja je, ionako jako mala. Tvoje oči imat će drugačiji vid. Novi svijet će upoznavati. Tvoja duša biće radosna i ispunjena. Šarena. Svakom draga i lijepa. Uvijek posebna. Okreni se, sve oko tebe i sve na tebi razlozi su za sreću. Za osmijeh. Sve si to od Gospodara dobio na poklon i korištenje.

Spominji Ga. Veličaj Ga. Voli Ga. A ljubav prema Njemu se najbolje pokazuje poštujući ono što nam je naredio ili zabranio. Uvijek čekamo neki poseban razlog da bismo iz duše rekli: Elhamdulillah, što je pogrešno. Reci ”Hvala Allahu na spominjanju Allaha” Da. To je jedna od najvećih blagodati tebi datih. A zanemaruješ je. Počašćen si. Ti spominješ Gospodara svjetova znajući čvrsto da On to jeste. Tvoj razum je obdaren. Ti znaš. Uputa je posjetila tvoje stanište. Zahvali se. Osjeti. Budi sretan.

Sretan je ono što sam naučiš biti, ako želiš. Jer uvijek možeš. Ti biraš.

“Put do sreće nije nikako duži od dužine tvojih podlaktica koje u dovi podigneš svome Stvoritelju.”

 

 

© Divithana, 2013