Jedini pravedan sud: tek dolazi

Jedini pravedan sud: tek dolazi

Sa strepnjom i strahom, uznemireni, ogorčeni i nenaspavani čekali smo 22. novembar. Bitan nam je. Iščekivali smo slušanje presude nekome kome nijedna presuda neće biti dovoljno stroga. ”Sa strepnjom i strahom..”- nije to bio strah od toga da će možda danas sutra ponovo hoditi među nama. Nije to bio ni strah od toga da neće biti kažnjen za svoja učinjena zlodjela. Ni blizu toga. Jer je bezgranično smiješno misliti da neće biti kažnjen. Jer hoće! Itekako hoće! Bio je strah od ponovnog susreta ogromnog broja majki, kćerki.. sestara sa licem koji je uništilo živote miliona njihovih najbližih. Strah od njihovog unutrašnjeg osjećaja. Od količine suza koje će pasti pogledom u njegovo lice. Lice iz kojeg bije zlo.

18. nov. 1994. gađana je žena koja je sa svojom djecom išla ulicom. Metak joj je pogodio trbuh i pogodio njenog sina u glavu. Pripadnici SRK-a granatirali su Markale, a sve žrtve su bili civili među kojima je bilo žena, djece i staraca… samo je jedna točka od nepregledno dugoj listi surovih djela.

Organizovani su skupovi na kojima će biti praćeno izricanje presude za sva zlodjela čiji će se čitatelj pošteno umoriti. Kao i duša slušatelja. Opet je skup majki i svih nas koji sada čvrsto stojimo iza njih, pomno slušao sve ono kroz šta su prolazile… Rekli su. Izrekli su, manje više, presudu koju smo očekivali… ”Optužnica Mladića tereti za genocid, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premiještanje i za zločine protiv čovječnosti, preciznije za genocid u šest bh. općina 1992. godine, genocid u Srebrenici, progone širom BiH, terorisanje građana Sarajeva kao i uzimanje međunarodnog osoblja za taoce.”

Ali mi se ne radujemo. Još uvijek. Slušajući, da će doživotno biti zatvoren, nije ublažilo bol. Nije otjeralo tugu. Nije unijelo potpuno zadovoljstvo u naša srca, iako puna mržnje prema osuđeniku.

Kako bi moglo unijeti smiraj u naša srca?

Kako osjetiti mir u duši, nakon što mu je rečeno da će ostale dane svoga života provesti zatvoren? Kako JEDAN njegov život, koji neće biti ugašen, da prekrije HILJADE, toliko surovo ugašenih života? Pri tome ne pominjući koliko je iskrenih osmijeha ugašeno za cijeli život. NE. Nije nam lakše. I nismo zadovoljni. Kažem, još uvijek.

Tvoja presuda tek počinje

Tek je sada tvoj red da se bojiš. Tek sada dolazi tvoja strepnja od presuda, koja neće biti blaga kao ova, koju smatraš gorkom i za koju se buniš. Nemoj se buniti. Ostani zadovoljan i sretan dok još možeš. Koliko god pravedna ova osuda bila, pomilovan je. Ti ne znaš kako je pravedan Onaj kojem ćeš za svaki pojedinačan čin odgovarati. Ali ćeš znati. Naše zadovoljstvo biti će potpuno tek onoga dana kada te predamo Konačnom sudu.

Naša su srca obgrljena pravdom Najpravednijeg, i u tome nalazimo utočište da bismo se još uvijek smijali, jer je red da sada mi budemo sretni. I sretni smo, jer naša sreća i zadovoljstvo ostaje za Vječni svijet. Svijet koji nema kraja. Kao što ni našoj sreći tada neće biti kraj. Tada, kada sve bude pravedno i kada sve bude baš onako kako je uvijek trebalo biti.

A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći, uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.” (Prijevod značenja Ibrahim, 42-43.)

 Nikako ne misli da će nevjernici umaći Njemu na Zemlji; njihovo boravište biće Vatra, a ona je, zaista, grozno prebivalište!” (Prijevod značenja En-Nur, 57.)

Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:Zaista, Allah, tebareke ve te’ala, daje vremena (odgađa, odlaže) nepravedniku (nevjerniku), a kada ga uhvati neće ga pustiti da umakne.

Poručuje: Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno. (Prijevod značenja Hud, 102.) 

Nama osim ovih riječi, nikakav drugi garant ne treba. Ne treba nam nikakva drugačija utjeha. Niti bolja, jer bolje nema. Nema suda i nema pravde na ovome svijetu. NEMA! Ali je čekamo. Tamo gdje jedan život neće završiti i gdje kazni neće kraja biti.

© Divithana, 2013