Vrijeme je poklon: nauči ga koristiti

Vrijeme je poklon: nauči ga koristiti

Dopustit ću sebi luksuz da ovoga puta pišem poneko lično iskustvo, vlastito razmišljanje koje me uvijek nekako odvede u labirint misli, ne dajući mi mnogo pomoći da pronađem izlaz.

Pitam se, da li i vi, kao što radim ja, usputno o svemu razmišljate? Kada kažem ”usputno razmišljate” naravno ne mislim da za razmišljanje ne izdvajate neko posebno vrijeme i ne dajete dio sebe za to. Pod tom sintagmom podrazumijevam da nikada misli ne puštate da lete slobodno, ispreplićući se beskonačno, u nedogled se spiralizujući, ponekad dovodeći do konkretnih zaključaka a ponekad otvarajući još bezbroj neodgovorenih pitanja.  O vašem odgovoru, pisat ću nešto kasnije, nakon što vam kažem svoj i iznesem ono što me natjera da pišem ovakav tekst.

Dakle, kao što vam već nagovijestih u prethodnom pasusu, ja jesam. Tip sam osobe, koja, dok stoji na semaforu, gleda u crveno svjetlo i misli o njemu. Dok hodam ulicom i srećem ljude različitih izgleda, pokreta, izraza lica, osmijeha, pronalazim u svojoj mašti njihove životne priče. Nekako sam sama sebi ponekad teret, jer ne znam sebi priuštiti slobodno vrijeme, pa niti dok se šetam jesenjim stazama posutim najljepšim bojama, želeći da one zauvijek traju.  A evo i sada, počnem pisati suštinu svoga teksta, a završim negdje gdje nisam planirala. Ako kažem da me to podsjeća na život, hoću li opet otkriti da sam i oko toga ušla u dublje razmišljanje? Evo, neću to napisati.

Volim reći da, noseći hidžab, nosiš na sebi velike riječi. To si, zapravo, ti. Bez riječi se predstaviš. Bez riječi ti pripišu neke osobine, razmišljanja, karakter… Da mi se ovo desilo samo jednom, onda ne bih baš odlučila pisati o tome, pomislila bih da je do pojedinca koji mi je priuštio tu situaciju, ali nije. Dešava mi se svakodnevno, što me natjeralo da zaključim da je to zapravo opće razmišljanje. Naime, često u društvu ili pri prvim susretima sa ljudima primijetim da se trude da bi se, konkretno meni, pokazali što boljim insanima. Dokazuju mi, trudeći se da bude indirektno (iako je, ako mene pitate isuviše očigledno) da su i oni zapravo jako dobri ljudi. Da, kako kaže jedan poznanik neki dan, ”čine hajr svaki dan, vodeći se samo čistim nijjetom, i ne očekujući ništa zauzvrat od ljudi”. Pouzdano znam, ili primijetim, da dok me nema tu, priča je relativno drugačija ili se jednostavno takve stvari ne naglašavaju. Ustručavaju se psovki i prostih riječi, ubjeđujući mene da se trude što manje to da rade. Akcentiraju mi humanitarne radove, eventualno neka djela koja su volonterski ili ”od srca” radili. A zašto sve to? Sad dolazi do izražaja moje razmišljanje o svakoj sitnici, a evo sad ću vam ga i iznijeti. Zar to nije jasan dokaz naše vjere? Zar to, bez ijedne riječi, ne objašnjava postulate našeg naljepšeg imana? Zar nije iz ovog jasno da ljudi, gledajući mene, sa hidžabom, vide Islam, i u skladu s tim se ponašaju? Meni jeste. Ja do sada, osim besmislenih pitanja, nisam imala negativnih komentara, osim onih banalnih od ljudi koji slabo da znaju i o sebi dovoljno, a gdje još da se obrazuju o ostatku životnih polja, ili načina života kao što je Islam. Mi Islam živimo, dušom, srcem, ali i vlastitim postupcima. Islam nije klanjati pet dnevnih namaza, a u međuvremenu biti samo još jedna jedina koja se vlada po vlastitoj volji. Islam nije religija koja ima samo neke religijske rituale i mimo toga si ti, sam. Ne. Islam je mnogo više… način života. I samo oni, koji znaju dovoljno o njemu, mogu razumjeti o kakvoj blagodati je riječ. Zahvaljujem Uzvišenom Allahu na ljepoti Islama koju nam je podario, i molim Ga da sve one koji je još nisu spoznali, uputi ka njoj.

Znam da se skoro svako od vas susreo sa nekim prosjakom. Ponekad možda u nezgodnoj situaciji, ponekad sa osmijehom poklonio ono što želiš i ispunjene duše otišao od njega.  Da li ste ikada poslušali riječi prosjaka? Pratila sam nekoliko puta, i uvidjela da te riječi ne izgovaraju samo meni, jer nosim hidžab, shvatila sam da su im ustaljene, bez obzira je li pored njih djevojka sa mahramom ili bez nje, muškarac sa bradom ili bez nje. Znam da ste i vi čuli iste. To su dove. I to kome? Dove Uzvišenom Gospodaru. Svaki puta ćete od njih čuti ”Neka ti dragi Allah podari sve najbolje” ili ” Imate li nešto da mi date, Allah vam podario zdravlja, veselja, i vratio više.” Znam i da ste bezbroj puta vidjeli prosjake kako čekaju ispred džamije nakon džuma-namaza, moleći braću za pomoć, uz to koristeći iste riječi. Koliko ih godina već zapažam petkom, oko džamije, i vidim da još uvijek rado posjećuju takva mjesta, jer sigurna sam, dobiju ono što traže.  Znaju oni da smo mi najslabiji na pomen Uzvišenog Gospodara. Da bi smo u Njegovo ime uradili sve. Znaju oni, da je jedan od naših bazalnih motiva, milost. Znaju da nam je Gospodar Er-Rahman, Er-Rahim, milostivi, samilosni. Osjetili su, da nas naša vjera uči, da prosjaka ne odbijemo, da mu pomognemo onoliko koliko možemo, jer naša vjera je vjera srednjeg puta, ne otežavajući nam apsolutno ni u kojem segmentu.

Svjesni smo da se mnogo osoba oko nas, veže za sabur, spominjujući ga u našem prisustvu, te ističu kako je potrebno u svakom stanju voditi se navedenim, usput očekujući neko naše klimanje glavom i potvrdu izgovorenog. Često djevojke u ”našem”‘ prisustvu, pokušavaju dokazati ili objasniti kako se trude biti mnogo bolje. Ne oblačiti ovo ili ono. Ne komunicirati mnogo sa muškima, i mogla bih još u nedogled nastaviti ove primjere koji tako spontano a tako jasno prikazuju našu religiju, simbol poštenja, ljubavi i milosti.

Ako bih nastavila iznositi sve svoje svakodnevne primjere, ovaj tekst ne bi imao kraja, zato ću ovdje stati, ostavljajući vama u amanet da svakoga dana pronalazite ljepotu svoje vjere.  Živite svoj Islam u svakom segmentu vašega života i vjerujte mi, sve će vam biti lijepo i lahko. Sa osmijehom ćete podnijeti  i uspone i padove, jer znate da mapu vašeg života kreira Onaj koji najbolje poznaje i  vas i svijet oko vas. Dokazujte ljepotu Islama na vlastitome primjeru. Budite oni pravi ambasadori Islama osjećajući to u svakom trenutku ovog kratkog života.

I da, vaš odgovor..  naravno da ga ne znam. Ne znam jeste li vi oni koji u svemu pronalazite pitanja i odgovore ili ste ipak neko ko sve radi po ustaljenim normama i ne dopušta mašti da otkrije nove puteve. Ali iako ne znam, priželjkujem da ste prvi opisani tip osobe, jer vjerujte mi da svijet tada izgleda mnogo drugačije. Ispitujte ga, ispitujte sebe. Pitajte se zašto je nešto zeleno. Da. Slobodno. Uđite u razgovor sa samim sobom. Objašnjavajte sebi sve što vam nije jasno ili ipak pronađite odogovor negdje drugo, ali pronađite i pitajte. Razmišljajte. Mnogo. Stavljajte se u pozicije u kojima niste, praveći scenario u glavi i kao da zaista igrate tu ulogu, proživite to iskustvo i izvucite pouku iz njega. Koristite jutarnje šetnje do posla, škole, fakulteta i mislite. Budite kao mala djeca koja tek upoznaju svijet, jer mi smo zaista cijeli život djeca. Djeca u tijelima odraslih.

© Divithana, 2013