Iz dnevnika jednog muhafiza

Iz dnevnika jednog muhafiza

… Rijeka je uz blagi žubor krčila sebi put preko raznobojnog kamenja žureći da se sastane sa drugom rijekom na ušću. U krošnjama drveća sa jedne i druge strane rijeke ptice su cvrkutale i dozivale jedna drugu. Jutarnje sunce se polako uspinjalo na nebu i svojim svjetlucavim zracima uljepšavalo je rječne brzake i virove. Trava koja je tek počela da zeleni i dalje je bila prekrivena jesenjim, opalim lišćem, a na granama drveća se nazirao tek poneki pupoljak. Svježina jutarnjeg, čistog vazduha osvajala je i uvijek iznova impresionirala ljubitelje prirode.

… Zaista je to bio poseban dan, ne samo zbog idilične slike i atmosfere u prirodi već iz jednog drugog, mnogo bitnijeg i svječanijeg razloga. Naime, tog jutra je jedan od mojih učeniha završavao svoj hifz Kur’ana i trebalo je da ga preslušam posljednju suru koja mu je ostala da je nauči napamet. Budući da je znao koliko volim prirodu, taj moj vrijedni i marljivi učenik mi je predložio da se upravo pod otvorenim nebom presluša svoju posljednju suru, što sam ja, naravno, vrlo rado i prihvatio. Štaviše, bio sam oduševljen njegovim prijedlogom. Išli smo tako uz vijugavu rijeku, opijeni čarima i ljepotama prirode, a u našim srcima se kovitlala neopisiva sreća. Vodio sam ga ka mom omiljenom mjestu na koje često dolazim, bježeći od gradske vreve i gužve. I konačno smo stigli.

Na tom mjestu se rijekla razdvaja u dva toka pa je tako formirala rječno ostrvo, a nedaleko odatle, u dubini šume, nalazi se jedan mali potočić, koji me uveliko podsjeća na džennetske potoke. Skriven je od pogleda ljudi, tako čist, proziran, prepun slapova i opalog lišća. Iako malehan, utro je sebi put i pobjedosno se uliva u rijeku, opet na sebi svojstven način – krišom, ispod jednog žbunja.

… Sjedosmo na dva kamena i otvorih mushaf kako bismo priveli kraju ovaj naš hajrli poduhvat. Rekoh na početku, bio je to, zaista, poseban dan. Većina muhaffiza ima puno učenika, ali je mali broj onih koji stignu do cilja i nauče Kur’an napamet. Zato kažem da je ovo poseban dan, a i učenik koji je danas postao čuvar Allahove knjige bio je poseban. Mnogo je učenika učilo kod mene, neki su kasnije postali i hafizi Kur’ana, ali nijedan me nije ovoliko oduševio i „nasladio“ kao ovaj mladić. Bio je blage naravi i blagih crta lica koje su oslikavale njegov karakter. Bio je odmjeren, tih, pažljiv i nenametljiv. Na neki način me je podsjećao na ovu rijeku, koja je tiho usijecala sebi stazu kroz livadu i sigurnim, samouvjerinim korakom grabila ka cilju. Njeni meandri su upravo oslikavali njen karakter blagosti i tolerantnosti.

Rekao je šejh Aid El-Karni: “Prazno klasje stoji uspravno – oholo, dok je puno klasje pognuto – ponizno! Takva je sitaucija i sa ljudima!” Ovaj moj dragi učenik je bio poput punog klasja – što je više znanja imao, bio je sve skromniji i ponizniji. Još na samom početku sam primijetio njegovu ozbiljnost, neukrotivu ljubav i želju za Kur’anom, pa sam mu zbog toga i posvećivao mnogo vremena i pažnje. Savjetovao sam ga kako da uči, kako da obnavlja i kako da živi sa Kur’anom. Imam utisak da me je u svemu poslušao. Uistinu mi je bio posebno drag i ovaj trenutak, dan, naše zajedničke pobjede, je bio i naša zajednička radost.

… Učio je ajete sure Kasas svojim tihim, prijatnim i pomalo nesigurnim glasom, a u meni se vodila borba između neopisive radosti i nade da će nam Gospodar naš primiti ovo dobro djelo. Sputavao sam suze koliko sam mogao. Krio sam svoj pogled od njega ne želeći da me vidi da plačem. Kada je stigao do ajeta „A kad im se kazuje, govore: “Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani.”Oni će dobiti dvostruku nagradu zato što trpe i što lijepim zlo uzvraćaju i što od onoga što im dajemo udjeljuju; a kada čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: “Nama naša djela, a vama vaša djela; mir vama! Mi ne želimo društvo neukih.” molio sam Allaha da budemo od takvih. Kada je učio ajete koji govore o Karunu, njegovoj obijesti i stradanju, molio sam Allaha da nas sačuva takvog hala i kraja. I tako, ajet po ajet, moj dragi učenik je završio sa učenjem sure Kasas bez ijedne greške. Ustao sam i čestitao mu od sveg srca. Želio sam mu čvrsto stisnuti ruku i zagrliti ga, ali nisam mogao jer bi tada brana u meni koja je sputavala suze popustila i briznuo bih u nekontrolisani plač. Zahvaljivao sam Allahu na blagodati koju nam je dao, ali to nije bila obična blagodat već posebna, jedna od najvećih, tako veličanstvena, na ovako predivnom mjestu…

O Gospodaru naš, doista je Tvoja dobrota neograničena pa primi naša dobra djela, naše sate, dane, noći, mjesece i godine koje smo provreli učeći Tvoju knjigu! O Allahu, Ti najbolje znaš da se nas dvojica nismo sastajali i družili ni zbog čega dugog, osim radi Tebe, pa nas proživi kao iskrene čuvare Tvoje Knjige, sastavi nas u Džennetu i nagradi nas džennetskim hurijama!

… Nakon što smo ustali, nastavili smo našu šetnju uz rijeku. Savjetovao sam ga kao što brižni otac savjetuje svoga sina. Govorio sam mu da čuva blago koje mu je Allah darovao i da nipošto ne dozvoli da zbog dunjaluka izgubi ahiret. Navodio sam mu primjere ashaba i njihovu želju za ahiretom. Spomenuo sam mu Umejra bin S’ada, njegovu skromnost i odricanje od ovog svijeta. Savjetovao sam mu da obavezno pročita knjige “Iz života ashaba” i “Iz života tabi’ina”, jer će na taj način izgraditi svoju ličnost na čvrstim islamskim temeljima. U jednom trenutku me je upitao: “Da li mogu šta učiniti za tebe?” Tada već više nisam mogao kontrolisati suze, potekle su mi niz lice. Jedva odgovorih, isprekidanim glasom: “Pa eto, ako se nekada sjetiš, dovi Allahu za mene.”

… Ovaj dan će ostati duboko urezan u mom srcu i sjećanju. Toliko sreće, ljepote i radosti sam doživio tog dana, kao da sam bio u Džennetu. Tek poneki zaostali list bi se odvažio i otplovio niz rijeku koja je hitala ka svom cilju, pokoravajući se i slaveći Allaha Uzvišenog, koji kaže u suri Nur: “Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će Ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade.”

A rijeka i dalje neumitno teče, krčeći sebi put i zaobilazeći kamenje koje ne može ponijeti. Upravo sam danas niz tu rijeku pustio jedan čamac da samostalno otplovi u život, ali taj čamac nije kao drugi čamci, jer ovaj nosi u sebi najvrijednije blago koje oživljava srca, oplemenjuje duše, iz očiju mami suze, a iz duše uzdahe sreće i nade…

Izvor: https://www.facebook.com/Hifz-Kur’ana

© Divithana, 2013