ČETIRI STVARI BITNE ZA NAŠ ŽIVOT

ČETIRI STVARI BITNE ZA NAŠ ŽIVOT

Zahvala Allahu, dž.š., Milostivom, Samilosnom.

Salavat i selam na Božijeg Poslanika, a.s., njegovu časnu porodicu, njegove ashabe, šehide islama, šehide bosanske i sve njegove sljedbenike do Sudnjega dana.

Mnogo ljudi veže svoje srce samo za dunjaluk, a zaboravljaju na ahiret. Veoma je pogubno da se čovjek vezuje za nešto što je samo po sebi prolazno i nije vječno. Ako se budeš vezao za dunjaluk uništit ćeš svoje srce i postat ćeš ovisan o ljudima i prolaznim stvarima. Životni put treba biti usmjeren prema Allahovim, dž.š., riječima koje nam osvjetljavaju put u tami i koje nam trebaju biti vodilja:

„ Onaj ko ne vjeruje šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekare, 256)

Ibn Kesir navodi u objašnjenju ovog ajeta i kaže: „ Drži se za vjeru kao najjači osnov, a to je slično najčvršćoj vezi koja se neće prekinuti, budući da je po sebi čvrsta, temeljita i snažna.” ( Tefsir ibn Kesir, str. 169)

Vezujući se za Allaha, dž.š., kao našeg Stvoritelja znači vezati se za najčvršću vezu koja će nam osigurati spas na oba svijeta. Živimo u vremenu žurbe, raskalašenosti, pohlepe, problema, uznemirenosti kada nas sve više obuhvataju problemi koje teško riješavamo. Zbog svega navedenog poslušajmo savjet učenjaka Hasana el-Basrija.

Jednog dana posmatrajući njegovu smirenost, iskrenost, pobožnost upitaše ga ljudi: „ Hasane, šta je tajna tvoje neovisnosti od dunjaluka i njegovih izazova?“ Odgovorio je: „ Tajna mog ispravnog odnosa prema Ovom svijetu krije se u četvero: shvatio sam da moju nafaku neće niko drugi pojesti, pa mi se srce smirilo na tome; shvatio sam da moj posao neće uraditi niko drugi, pa sam mu se maksimalno posvetio; shvatio sam da me Allah uvijek vidi, pa sam se stidio da me vidi dok činim grijeh; shvatio sam da me smrt čeka, pa sam se pripremio za susret sa Allahom!“

-Prvo, shvatio sam da moju nafaku neće niko drugi pojesti, pa mi se srce smirilo na tome! Vjernik se nikada ne brine za nafaku. On zna i svjestan je da neće otići s ovog svijeta dok ne potroši onoliko koliko mu je Allah, dž.š., propisao. Nafaka je poput sjenke, koliko god odlazio od nje, ona će te stići i neće te mimoići. Zato nam Stvoritelj poručuje:

„ Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani…!” (Hud, 6).

Moramo biti svjesni i izgraditi vjerovanje da nam je Allah, dž.š., izvor naše nafake. Nafaku koju imami nisu nam dali naši djedovi, nane, roditelji, djeca, komšije niti bilo ko drugi osim našeg Gospodara.

Omer ibn El-Hattab, r.a., je rekao: „ Neka niko od vas ne sjedi i ne traži opskrbu (ne boreći se da preživi), govoreći: “Gospodaru podari mi opskrbu!“ Dobro znate da sa neba ne pada ni zlato ni srebro!“

Ovim riječima nas podstiče da muslimani ne smiju sjediti i čekati pomoć drugih ljudi, nego neka ulože trud kako bi osigurali sebi i svojim porodicama halal nafaku. Kada ti neko pomogne, dati novac, odjeću ili hranu, posavjetuje te, oraspoloži znaj da ti je Allah, dž.š., preko te osobe poslao tvoju nafaku. Budimo radosni i ponosni kada nekome pomognemo, olakšamo i učinimo dobro, jer nas je Allah, dž.š.,, počastio kako bi ispunio nečiju dovu. Božiji Poslanik, a.s., nas je podučio da Gospodar, dok smo još u utorbi majke pošalje meleka koji će upisati našu nafaku. Tek kada potrošimo svoju nafaku, posljednji zalogaj i udisaj zraka tada napuštamo prolazni dunjaluk. Međutim, putevi koji nas vode do naše nafake ne možemo ih zanemarivati i smatrati nebitnim. Mi ćemo raditi, ulagati trud na putu sticanja halal zarade, ali naša nafaka ne treba biti preokuacija. Diplome, priznanja, zahvalnice, radna mjesta ne smiju biti naša preokupacija prije cilja koji se sastoji u tome da naša djeca znaju da je to Allahova, dž.š., blagodat i da na tome trebaju biti zahvalna, pokorna, skromna i poštena.

U predaji koja se nalazi u Tirmizijinoj zbirci se kaže: „ Čuvaj Boga naći češ Ga pred sobom. Kad si u izobilju, znaj za Boga, Bog će za te znati kad si u tegobi.”( Tirmizi)

Radimo djela koja donose bereket našoj porodici kao što su: učenje Kur’ana, zahvalnost Gospodaru, održavanje rodbinskih veza, namaz, post, zikr, donošenje salavata na Božijeg Posalnika, a.s.,traženje oprosta…

-Drugo, shvatio sam da moj posao neće uraditi niko drugi, pa sam mu se maksimalno posvetio! Polje na kojem najviše možemo djelovati jeste popravljati sami sebe, a samim time ćemo popravljati i druge oko sebe. Kako uticati na druge ljude, ako nismo u stanju popraviti samoga sebe. Naš najbolji put jeste da svoje obaveze, zaduženja,emanete, zadatke izvršavamo na vrijeme i na najbolji način koji će dati rezultate. Potrudimo se da od danas ne činimo grijeh koji smo do sada činili i u koji smo svoje srce zarobili. Spremni smo raspravljati o problemima, temama drugih ljudi, a zaboravljamo sebe. Svi imamao zadatke i obaveze koje trebamo ispuniti i o njima brinuti. Niko od nas nije zapostavljen od obaveza i emaneta. Zato ih preuzmimo na svoju odgovornost i pokažimo drugima kakav musliman treba biti na ovom polju. Trudi se da u izvršavanju zadataka budeš najbolji tako češ zaslužiti nagradu. Budi takav da tvoja djela i obaveze koje izvršavaš posvjedoče da si pravi musliman, a Poslanik, a.s., je pravog muslimana opisao na slijedeći način, kazavši:

„ Pravi musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni ostali muslimani.”( Muslim) ”

-Treće, shvatio sam da me Allah uvijek vidi, pa sam se stidio da me vidi dok činim grijeh. Plemeniti Gospodar je stvorio svoja stvorenja da bi Ga obožavali, robovali Mu i sjećali se Njega, te im je dao blagodate da bi Mu zahvaljivali. Omer ibn Abdu-l-Aziz je u jednoj svojoj hutbi rekao: „ Ljudi! Ko od vas učini dobro djelo, neka zahvali Allahu! Ko učini loše djelo, neka zatraži oprost od Allaha i neka se pokaje!“

Sjećaj se svoga Gospodara ma gdje bio. Uvijek imaj na umu da je On blizu, vidi tvoje postupke, djela i obaviješten je o svemu što radimo. Znaj čovječe da te Allah, dž.š., vidi gdje god da se nalaziš. Allah, dž.š., zna za svaki list koji otpadne s grane, ono što oči gledaju, zna naše misli, ono što krijemo u prsima i šta je u našim srcima. On vidi svaki tvoj grijeh koji si učinio bio on veliki ili mali. Vidi te kada postiš, klanjaš , ali te isto vidi kada si nemaran i ne ustaješ na sabah. Zar mislis čovječe da od Allaha, dž.š., možeš nešto sakriti, da tvoj Gospodar neće znati svako tvoje dobro djelo i grijeh koji počiniš? On sve zna i zato budi svjestan Njegove blizine i milosti koju spušta na svoje iskrene robove.

-Četvrta, shvatio sam da me smrt čeka, pa sam se pripremio za susret sa Allahom! Budimo svjesni da svakog od nas čeka čas neizbježni. Svima će smrt doći. Svim ljudima će zemlja postelja biti. Džennet ili Džehennem mjesto vječnog boravka će biti. Zato mnogo razmišljajmo o smrti, mnogo je spominjimo, pripremajmo se i brinimo za nju. Svako od nas treba da smrt neprestano iščekuje, jer sve će tako brzo doći i blizu je svakom čovjeku. Najbolji ljudi su oni koji prave obračun sa samim sobom i pripremaju svoje duše za zadnje trenutke. Njihovo pripremanje za dan povratka Uzvišenom Allahu nije se zadržavalo samo na riječima nego su svojim djelima i postupcima pokazivali da razmišljaju o svojoj smrti. Oni su se u dobru takmičili i podsticali na dobro, klonili su se zla i druge upozoravali na njega. Na ovome svijetu nismo stvoreni i ostavljeni bez obaveza, niti je naš život igra i zabava. Stvoreni smo da Allah, dž.š., vidi kako ćemo postupiti na dunjaluku. Nesretnik je onaj koji bude udaljen od Allahove, dž.š., milosti koja sve obuhvata i od Dženneta koji je prostran koliko su prostrani nebesa i Zemlja. Vrijeme prolazi, naš život se polahko gasi. Iskoristimo ga u činjenju dobra, u približavanju svome Gospodaru, u razumijevanju životnih izazova, kako bi naša srca bila sigurna i smirena.

Molim Allaha, dž.š., da nas uvede u Džennet. Amin!

  hfz. mr. Maid-ef. Ibrahimović

Imam džemata Soukbunar, MIZ Sarajevo

© Divithana, 2013