U naopakom svijetu, u Tunisu (Ali šta je naopako?)

U naopakom svijetu, u Tunisu (Ali šta je naopako?)

Arapski pečat na zadnjoj stranici pasoša. Naopako. Pasoš nov. Ključ udesno – za otključavanje. Brava naopaka. Crveno svjetlo u taksiju – taksi slobodan. Dobrodošli u Tunis! Dobrodošli u zemlju gdje sve što ste dotad znali – morate zaboraviti. Dobrodošli u zemlju gdje vam se pogled pruža po Sredozemnom moru, a boja se smjenjuje od teget-plave do tirkizne, tamo daleko. Dotad nikad ništa slično niste vidjeli.

FOTOGRAFIJA 2

Dobila sam priliku kročiti na tlo ove zemlje. Imala sam priliku potopiti  stopala u pijesku, napuniti patike zrncima koja će sipati iz njih sve do  Bosne, i dalje, i bliže. Imala sam priliku potopiti kosu u ovom moru, dok  su se valovi kotrljali i kotrljali, u lavine ljepote i hladnoće. Nazad u  Bosnu, sa sobom nisam ponijela samo pijesak u patikama koji je pištao  na aerodromskim kontrolama, ponijela sam i manju upalu uha.

Počelo je sve od poziva za trening o „Suočavanju sa stereotipima i i  identitetima u svrhu rodne jednakosti“. Rodna jednakost: tema koja nas  vječito zanima, i nešto za šta se želimo i dalje zalagati u Svijetu  Potlačenih Većina!

Od Sarajeva, preko Istanbula, do Tunisa, pa sve do Hammameta. Kroz prozor auta kojim se vozimo do Hammameta, vidimo kamilu u kamionu. Vidimo stada ovaca. Orijentalne dekoracije prozora i vrata. Plavo i bijelo, plavo i bijelo. Plava vrata, plavi prozori. Tek ponegdje vidiš element jarke žute. Džamije sa visokim tornjevima, drugačije od arhitekture kakvu mi znamo. Stižemo u Hammamet. Rezidenija Jeannete. Zajednički tuševi. Škripe drvena vrata sobe. Mučim se s ključevima da otvorim. Ne ide. To je neki skroz drugi sistem otključavanja. Cimerke Litvanka i Palestinka, Auguste i Zahra. Svijet u malom, u tamnoj škripećoj sobi, ali sobi divnog pogleda na ono nikad dotad viđeno more i na one nikad dotad viđene boje Prirode.

FOTOGRAFIJA 3

Al-Zaytuna džamija u Tunisu

I počelo je. Strastvena kovrdžava trenerica Lucia potakla je krug upoznavanja. Tu su Jordan, Alžir, Maroko, Meksiko, Portugal, Švedska, Palestina, Litvanija, Srbija, Tunis, Makedonija i mi – Bosna. Onaj Svijet u malom se proširio. I to je bio još samo jedan mini-svijet od stotinu mladih koji su se nalazili na istom mjestu, u sklopu Četvrtog Mediteranskog Univerziteta za mlade, koji je pored našeg treninga o rodnoj jednakosti, istovremeno vodio treninge o demokratskim procesima, borbi protiv rasizma i ksenofobije.

Toliko mladih na jednom mjestu, ujedinjenih istom željom: da vladajuće manjine skinu s trona, da ljudi daju glas jednakosti, da se svijest proširi, da se identiteti spoznaju i ujedine i da se u ovom multikulturalnom raju zajedno svi osmijehnemo, i da zajedno taj osmijeh proširimo i dalje, našim mladima, našim sredinama, našim identitetima.

FOTOGRAFIJA 4

Aktivno smo radili, bez stajanja, ali  smo nalazili vrijeme i da se  družimo.  Taksijem smo išli do Starog  Hammameta, Old Medina, gdje  smo  u labirintima stare tvrđave opet i  opet nailazili na carstvo bijelih    kamenih građevina i plavih vrata i prozora. Truckali smo se i do Nabeula, karakterističnog  po velikim bazarima, šarenilu tkanina,  kožnim šarenim torbama od kamilje kože, keramičkim ukrasima, malim  oslikanim bubnjevima, filigranski izrađenom zlatu i srebru, obilju  začina. Nabeul je karakterističan i po upornim trgovcima uvijek  spremnim na cjenkanje, koji vas neće pustiti da izađete, dok ne kupite  nešto makar i po najnižoj cijeni. I Tunis nas je dočekao. Isti takvi bazari,  isti uporni trgovci. Iste prekrasne obale mora. I iste mačke, crne, bijele, sive, narandžaste mačke koje su očito miljenice i prijateljice svih ovih gradova. I Sidi Bou Said, sjeverni Tunis, mjesto svo u plavo-bijelom, poznato kao grad umjetnika, koje bi svakog ostavilo bez daha.

FOTOGRAFIJA 5

Ipak, jedna avantura je nezaboravna: Zahra, Samir i ja smo odlučili otići do obale mora, kasno u noć. Sjeli smo i dugo, dugo gledali u valove, u zvijezde, meteore koji padaju. Suze su punile oči, od Ljepote. Tu majsku noć bila je Lejletul-Miradž, i moj prvi namaz na pijesku, pored mora, ispod zvjezdanog neba. I moj bosanski prijatelj i palestinska prijateljica došli su na ideju da provedemo noć tu, da se ne vraćamo u one škripave sobe. Ali moram napomenuti: noć je hladna, vjetar raznosi pijesak, more zapljuskuje obalu. A ja, slomljena umorna. I pristajem. Oblačim na sebe slojeve odjeće. Krišom uzimamo deke iz soba. Prostiremo po pijesku. Liježemo. Znate, neki ljudi su jednostavno izdržljivi, i mogu spavati gdje god žele. Ja nisam jedna od tih. Oni su zaspali, a moje oči su dočekale svaki trenutak neba koje je promijenilo boju od tamnoplave, preko purpurne, do crvene, pa sve do sunca koje se kao žumanjac dalijevski razlijeva po nebu. Na trenutak sam zaspala, ali me trznuo krik galebova i zujanje komaraca prostrtih po pijesku, i po Zahrinim usnama. Ustala sam naglo, moram ići spavati, kako izdržati još jedan aktivan radni dan. I tako, idem ja, izdržljivi ostadoše, i kao obično, pitam sama sebe što mi je trebalo ovo, zašto sam pristala. Da to nije moja prevelika potreba za pripadanjem? Ili jednostavno što sam srednje dijete, pa sam projicirala svog brata i svoju sestru u ove divne nove prijatelje? Ali i bez trunka sna, to je bio doživljaj. Ipak, vratila sam se kod Auguste u škripavu sobu i odspavala dva sata.

U Bosnu sam pored pijeska u patikama, lakše upale uha, ponijela i groznu boljku u leđima. Valjalo je ležati na pijesku jednu čitavu noć. A taj pijesak, to su dine, prekrasno oblikovane vjetrom. Čudo prirode. I čudo za moja leđa. FOTOGRAFIJA 7

Pored boljki, ponijela sam najveću boljku: boljku svog uma. Boljku uma da je većina  zaista potlačena, i ta većina se bori i bori, ali joj pravo otrgnu uvijek isti. Ponijela sam  Srce puno nadanja ali i strahovanja: šta ako…? Šta ako ne uspijem prenijeti svoj doživljaj  na papir? Već je otišlo van kontrole da je ovo objektivan nalaz. Ovo je samo jedan  doživljaj nečeg drugačijeg. Samo jedne oči koje su htjele da gledate njihovim očima.  Jedno uho. Jedna boljka. Jedno Srce, koje je htjelo da osjetite sve naopako, sve  drugačije, da zaboravite sve što ste znali dotad. Jedno Srce, koje je htjelo da sa sobom u  Bosnu ponese najvažnije: Talas Svijesti. Pogledajte: da li je sve onako kako su vam rekli  da treba biti? Ili je istina drugačija?

 

 Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

 Fotografija: Samir Beharić

© Divithana, 2013