Out of box – zauvijek

Out of box – zauvijek

Čitajući Šehićevu “Elegiju za Toshibu”, i ono daleko “Vilnius”, koje je njemu tad sa Toshiba zvučalo tako daleko, nestvarno, vilenjački – srce mi je osjetilo čežnju. Nikad nisam ni pomislila o Litvaniji. Ni o avanturi. Niti sam slutila da će me ta mala vilenjačka bajkovita zemlja zarobiti. To je bilo prije tri godine, i tad sam upravo sam završavala fakultet, pišući svoju master tezu, i nalazila sam se u nekoj međufazi, daljeg traganja za identitetom (šta očekivati od zaljubljenice u psihologiju?). Predugo sam bila ukalupljena, u čamotinji očekivanja kako treba da živim. Nikad se nisam upustila u avanturu. I onda, nešto u meni je kliknulo, kad sam vidjela: “Out of Box” – projekat koji se održavao u malenom mjestašcu Merkiné.

IMG_20130919_184145

Varšava u pokretu

I krenuli smo. Iz Sarajeva sam se zaputila ka Tuzli, gdje sam se našla sa Arminom. Noć smo proveli kod Sabine, jeli smo krompir. Otpratila nas je ujutro, u spavaćici, bunovna, a mi smo nastavili ka Beogradu, gdje nas je čekala Nikolina. Sve troje smo bili jako uzbuđeni, nakon dugo vremena, ili prvi put – neki od nas su letjeli. Lot Airlines. Do Varšave. Varšava nas je očarala, imali smo par sati da prostrujimo gradom, jer smo navečer imali noćni autobus za Vilnius.

Put od 7 sati bio je mučan, ali kad smo kročili u Vilnius, nisam prestajala uzdisati. Nikolina i Armin su ostali u velegradskim svjetlima Varšave, i dalje maštajući o njoj, a moja duša je skakutala, zadivljena uskim uličicama, Old Townom, katedralama, Gediminas tornjem, radnjama sa nakitom od baltičkog ćilibara (Vilnius je bio narandžast od tolikog jantara!). Plavokose i crvenokose svijetle žene, lepršave vile, koje su nas gledale nestvarnim očima, opet su mi stvarale osjećaj bajkovitosti.

1274611_10151885455604666_184609224_o

Ljubav u Merkiné-u

Nisam znala da li sanjam. U bunilu sam i dalje osjećala silnu nervozu, želudac u grlu, doslovno, zbog susreta sa velikom grupom stranaca. Da li ću biti zbunjena? Moj engleski? Moja stidljivost? Ljudi? Žilvinās je došao po nas, i nakratko sam se oprostila od narandžastog snenog Vilniusa. Kombijem smo otruckali do Merkiné-a, i kiša se slijevala niz prozore. Kad smo došli na farmu, tek onda nisam znala da li sanjam. Jezerce, kolibice, cvijeće, drveni stolovi, prostrana šuma. Zaljubila sam se. Svi strahovi su postepeno iščezli. Raja iz Hrvatske, Srbije, iz Češke, Turske, Makedonije , Albanije, Češke i Bugarske. Radost. Priroda. Kiša. Male sobe i cimerke Bugarkinje. Nema ormara. Nema peškira. Pogled s prozora na ovce, kokoške, i roj pčela, koje su nas progonile svako jutro. Saitu, Turčinu bujne kovrdžave kose, pčela se zaplela u uvojak i tu mu dugo brujala. Svi smo se smijali. Jeli smo za drvenim stolovima, napolju. Bilo je jako hladno. Imala sam jaknu na jakni, i čarape na čarapama. Pas sa farme, Pilkés, uvijek mi se motao oko nogu, i davala sam mu koščice koje su mi ostajale od piletine. Mazio se. Dani su prolazili, a ja sam bila sve zaljubljenija u prirodu, i u dar, da osjećam istinski kontakt sa ljudima.

Brali smo gljive, sa Hanom, Kristinom i Mirekom, kako bismo im pomogli da se pripreme za češku interkulturalnu večer. To su bile magične gljive, jer smo se mnogo smijali dok smo ih brali.

1395349_232356343594937_724442448_n

Svi smo Jedno

Ovce su nas voljele. Pčele zavodile. Ljuljačke plesale s nama. Teniski tereni skakutali s nama. Hladno jezero nas je čekalo poslije saune. A balkansko srce je to izdržalo. I pričali smo s jezerom. I pričala su naša srca. Iako smo iz različitih zemalja. Različitih kultura. Religija. Ili bez religija. I nikad prije nisam shvatala ko sam. I nikad prije nisam to ni željela da znam. Bosanka u meni se probudila snažno, i širom prigrlila drugo i drugačije, i sebe, i Prirodu koja nas je spojila.

Ali, i tome je morao doći kraj. Ja sam zaista “izašla iz kutije”, u svakom smislu. Zato Litvaniju nikad neću zaboraviti. Ni jantar. Ni Vilnius. Ni Merkiné. Ni Antoniu, Andreu, Zoe, Hanu, Kristinu, Mireka, Olsija, Glejdija, Boška, Nolu, Dijanu, Saita, Melis, Anu, Ginku, Gianna, Paulinu… Nikad.

Svi Mi

Nikad zaboravljeni ljudi

I opet. Iz Vilniusa za Varšavu, noćnim autobusom, u kojem nam je “stjuardesa” davala dekice za noćnu hladnu vožnju. Imala je plave oči, sjećam se. I ime “Vaida” zakačeno na desnoj strani majice. Pričala je ruski. I pod njenom brigom, stigli smo opet za Varšavu. Duga je to bila, i hladna, hladna noć. Imala sam čak četiri para čarapa na nogama, ali nije mi pomagalo. Lot Airlines. Beograd. Razilaženje na tri puta. Nikolina za Banja Luku. Armin za Tuzlu. Jasmila za Sarajevo. Beogradski autobus “Kondor” i Jasmila sama, sa pitanjima i mislima, da li je sve sanjala. I neke čudne suze u očima, i osjećaj u srcu, da se nešto prelomilo. Raskol je prestao. Pitanja o identitetu završena. Žudnja za žurbom i krajem puta nije tu. Tu je spoznaja da su bitni KORACI I ŽIVOT, i pogled na sve što vodi do kraja tog puta. I sjećanja na Vilnius. Ljude. Bol. Radost. Sadašnjost.

Zatvaram Šehićevu knjigu. Imala sam priliku biti u tom dalekom bajkovitom Vilniusu, i ne slušati o njemu preko Toshiba, niti preko ovdašnjeg youtube-a ili svemoćnog google-a. Zaista je bio tu. Zaista sam bila tu. I oni su bili tu. Sad im vjerujem.

I vječna prijateljstva, susreti u mnogim drugim dalekim gradovima, koji su stvarni, pod mojim nogama, nastavili su se. Litvanija je napravila procjep u mom srcu, otvorila me za nova iskustva. Otvorila me za Ljubav. Za Život.

Vilnius

Pogled na magični Vilnius

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013