Moje najljepše putovanje

Moje najljepše putovanje

Ljetos kada sam dobila umru, kao hediju od dobrih insana, ni svjesna nisam bila što me čeka. Nestrpljivo sam brojala dane, molila Gospodara da mi podari snage i zdravlja, obzirom na moje halove. Polazak je planiran par dana prije nastupajuće nove godine. U društvu mahrema, selamim se suznih očiju sa svojom djecom. Nismo se nikad razdvajali, no ostavljam ih u maminim sigurnim rukama.

Mistična Medina, nekadašnji Jasrib, okupan u suncu, je donio prve emocije. Kao pod plaštom, nisi ničega svjestan, ali hvala Bogu, na ovom putovanju imamo Sabahetu. Zahvaljujući njoj, znali smo u svakom mogućem momentu šta se zbiva i gdje smo, Allah je nagradio, amin. Poslanikov grad je dom najstarijih džamija na dunjaluku: Kuba, Poslanikova i Mesdžidu-l-Kibleta, džamija sa dvije kible. Sve je lijepo, ali Poslanikova vam dodje kao džennet na zemlji. Svaki stup, minaret, kupola, prozor nosi sa sobom priču. Sjetna lica svih onih insana širom svijeta, govore kako nije jednostavno biti tu, a ne zaplakati, ne zadrhtati, ne zapitati se i vratiti moreplovski u vakat našeg miljenika a.s.

Čekajući da stupimo na zeleni tepih koji indicira dženetsku bašču, suze liju niz lica svih onih koji su došli da poselame najboljeg insana koji je hodio ovim dunjalukom. Imam osjećaj da nisam bila pri sebi, kao da si u nekoj drugoj dimenziji, kroz zamagljen pogled buljila sam u zeleni ogrtač i donosila salavat na miljenika. Miris, emocije, su neopisivi osjećaji koji u datom momentu okupiraju vaše srce i dušu. Zaboravljate na sve, jer vas misli vraćaju na njegov život, na njegovu borbu za islam, i plačete i molite Gospodara da vas poživi na Sudnjem Danu u njegovom društvu. Allahu Moj, smiluj nam se, učvrsti nas na putu istine akobogda, dovile su mnoge duše.

Insani moji, zar postoje adekvatne riječi koje će opisati srce vjernika tokom umranskih obrada? Ne može, ali znam jedno, da ovo treba doživjeti i samo će ti se reći… Put za Mekku se približio, ali tuga okupirala srce, podrhtava kao list na putu, nije lahko otići od blizine Allahovog poslanika a.s. Posljedni selami su upućeni u podne, dok smo pogledom ispraćali njegovu džamiju sa dovom da se opet vratimo jednog dana, inšallah.

U večernjim satima dolazimo u Mekku, sa nestrpljenjem obučeni čekamo tavaf. I konačno licem u lice, gledamo u crni kamen, najljepše što može ljudsko oko da vidi, da osjeti, o kojem sanjamo, za kojim žudimo, čeznemo. I tu emocije doživljaju eksploziju, suze ti ne daju da vidiš ljepotu crnog ogrtača, jer se stidiš, zamuckuješ, i tiho šapućeš “Bismillah, Allahu Ekber”. Gospodaru Moj, hvala Ti po hiljadu puta na Tvojoj neizmjernoj Milosti. Tavafiš ti, ali noge teške ko olovo, srce kuca negdje u grlu, duša ga smiruje, subhanallah. Brišeš suze, i vidiš te mrave od insana koji imaju hiljadu želja, ali samo jedna je prisutna kod svih, da stanu pred Njega, i da im kaže: “Idi, oprostio sam ti”. Ya Rabb!

Ovo trenutno pišem u sobi hotela, nadaleko od harema, jer želim da ova lepeza osjećaja ne izblijede, da budu duboko urezana u mojoj duši. Jer, dišem isti onaj vazduh koji je disao naš Poslanik a.s.

Znam da neće biti jednostavno napustiti harem, znam da će tjeskoba biti veća, no život je to: nježne rukice moje dječice će to ublažiti.

Neka je slavat na našeg poslanika, a zahvala pripada samo Njemu, doista je divan Naš Gospodar.

(Enisa Zulović)

© Divithana, 2013