Lebbejke Allahumme lebbejk. Odazivam ti se Allahu moj, odazivam!

Lebbejke Allahumme lebbejk. Odazivam ti se Allahu moj, odazivam!

Obavljanje hadždža u mladim danima je kod nas još uvijek neuobičajena pojava. Ukorijenilo se vjerovanje da je to šart koji se ostavlja za „po stare dane“. Baš zbog toga je nadahnjujuća priča 24-godišnje Edine dodatno posebna. Kako i sama kaže, iako je i ona mislila da je to čeka nekada kasnije, Uzvišeni Allah je imao drugačije planove za nju…

Za mene, djevojku od 24 godine koja je tek završila fakultet i stoji pred brojnim životnim izazovima, hadždž je bio misaona imenica. Za mene je to bilo nešto što kao i svaki vjernik imam u podsvijesti da je dužnost da se obavi nekada u budućnosti kada mogućnosti i prilike to budu dozvoljavale. Čovjek se često zanese životom na ovom svijetu, svakodnevnim obavezama, pa takav nejak i zaboravan planira hadždž obaviti kad sve poreda u životu i ne sluteći da ga možda baš sutra čeka njegov kraj. Tako i ja. Kao tinejdžerka sam uvijek razmišljala da ću staviti hidžab nekada kada budem odrasla i zrela za to da ga nosim, ali Allah je htio drugačije pa sam se pokrila sa 17 godina i ta moja mahrama mi je bila i zaštita i odgajatelj. Mislila sam da se trebam najprije korigovati dovoljno da bih je bila dostojna nositi, dok nisam shvatila da će ona ustvari biti moj čuvar i da će me ona odgajati jer je bilo mnogo stvari koje nisam uradila jer mi kao pokrivenoj djevojci nisu priličile, ona je bila ta koja me čuvala daleko od stranputice. Ni slutila nisam da će ta mahrama postati sastavni dio mog života već kao jedne sedamnaestogodišnjakinje, mislila sam da će to biti mnogo kasnije, a isto se desilo i za hadždž. Dok sam ja, nemarno ljudsko biće, gradila planove da se najprije izgradim u osobu dostojnu odlaska na hadždž i planirala kako bih po stare dane mogla otići na hadždž i time zaokružiti na jedan način svoj život, jer je hadždž uistinu kruna života jednog vjernika, Allah dragi je ponovo imao drugačije planove za mene te me pozvao mnogo ranije nego što sam ja očekivala.

Kaže meni moj mubarek babo: „Ideš i ti s nama inšAllah“.

Zabezeknutost. Nevjerica.

„Pa babo, jesam li ja „mala“ za to?“, upitah, misleći na svoju nezrelost.

„“Mala“ si se i pokrila“, uzvrati on s osmijehom.

  I dalje ga gledam s nevjericom. Informacija najzad nađe put do mojih receptora u mozgu, shvatih šta se dešava, a potom udar neizmjerne sreće. Suze radosnice. Sve pomiješano i zavijeno u ogromnu zahvalnost Njemu. Što me je pozvao, što mi je podario roditelje kakve mi je podario, što je obratio pažnju na mene jednu bezvrijednu kapljicu u Njegovom nepreglednom okeanu stvaranja. Misli samo naviru: „Ja Rabbi kako da Ti se dovoljno zahvalim? Kako da iskažem ovu zahvalnost koju osjećam?“ Nisam pronalazila dovoljno snažnu riječ ni na jednom jeziku koji govorim koja bi bila dovoljna da izrazi osjećaj koji me preplavio. Svaki tihi udar suze o šake čvrsto stisnute u krilo bio je vapaj srca da mu se pruži mogućnost da Mu iskaže tu ogromnu zahvalnost koju osjeća. Takva čast se ne može zaslužiti. Čovjek ma koliko da se trudi ne može zaslužiti da se Gospodaru oduži samo za vid koji nam je podario a kamoli za sve blagodati koje nam daje. Svjesna da ništa što sam ikada uradila nije dovoljno da zaslužim tu neizmjernu Allahovu milost mogla sam Mu samo zahvaljivati neprestanom i nepresušnom Kur’anskom zahvalom „Elhamdulillahi Rabbil alemin.“ Uistinu je velik moj Gospodar!

 Nekoliko mjeseci poslije, još ne baš potpuno svjesna šta mi se ustvari uistinu događa, avion se spušta u Medinu. Uzdasi se potegoše iz prsa preko 200 hadžija i hadžinica u avionu, suze orosiše oči, srce lupa kao ludo. Allahu dragi pa Ti si mene doveo na mjesto gdje je moj Poslanik s.a.w.s! Biti njegov komšija, pa makar i na nekoliko dana, neizmejrna je čast. Čovjek zaista može imati hairli život u smislu da ima dobar posao, hairli porodicu, zdravlje, prijatelje i td, i može mu se činiti da je u suštini sretan. I ja sam tako mislila. Ne postoji vjernik bez iskušenja i tegoba, pa tako ni mene to ne zaobilazim ali sam u suštini generalno u životu uistinu elhamdulillah jako sretna osoba. Barem sam mislila da jesam. Ali onog trena kada sam stala na namaz u Poslanikovoj s.a.w.s džamiji tek tada sam osjetila istinsku sreću. Ne može se to opisati nikome ko to nije doživio. Takav osjećaj nikada ranije u svoje 24 godine nisam osjetila, i čisto sumnjam da ću ga osjetiti ikad igdje ponovo osim u veličanstvenoj Medini inšAllah. Ono što je za mene bilo nevjerovatno jeste snaga osjećaja miline koji čovjeka preplavi u tolikoj mjeri da sve ono što vas inače mori, sve brige, gluposti kojima se čovjek svakodnevno zamara, postane toliko nevažno da vam apsolutno ne pada na pamet. Medina je usitinu grad rahatluka. Nigdje se čovjek ne osjeća ljepše. U Mekki je već drugi hal, osjeća se doza strogoće, dužnosti i pravila. U Medini toga nema, osjetite samo blagost, milinu i ugodnost gdje god krenete, a kako i ne bi kad je tamo naš Poslanik s.a.w.s. Jedino me na trenutak obuzela tuga kada smo po dolasku krenuli na prvi namaz u Poslanikovu s.a.w.s džamiju.

Poslanikova džamija u Medini

Poslanikova džamija u Medini

10744883_10152824082050681_858204995_n      10726623_10152824081230681_905248848_n

 

10735972_10152824081950681_1448875258_n

Našavši se u moru hiljada ljudi koji sa svih strana iz Medine žure da stignu na namaz gdje je Njegov miljenik klanjao i dugo u noć dignutih dlanova molio baš za nas, za svoj ummet, poželjela sam da i je i moja Bosna takva, da u njoj svi ljudi žure Njemu i Njegovom Poslaniku sa svakim zovom sa minareta. InšAllah da jednog dana tako i bude. Još nešto je ostavilo u meni duboki trag. Jednu noć u Medini žene se išle organizovano u Revdu da obiđu mezar Allahovog miljenika i njegovih ashaba. Od ulaza u harem Poslanikove džamije do ulaza u Revdu nekoliko stotina bosanskih žena, naših majki, nena, naših bosanskih šamija ide iza mene, sve kao jedno srce, jedna duša, salavati se šapatom otkidaju sa usana, a od tog šapata hori vasiona! Bila sam sretna što sam dio te ljubičaste rijeke (sve su žene imale ljubičaste prsluke i šalove) koja nošena ljubavlju i izgaranjem za Njegovim miljenikom ide prema ulazu u Revdu. Allahu moj, spusti milost na ovu moju Bosnu, i ovaj moj narod i uputi nas putem uspravljujućih! Na ulazu u Revdu zastadoh. Odmah na kapiji osjetih. Da li je moguće? Miris. Jak, prelijep, jako ugodan. Nešto kao misk, ali mnogo ljepši. Rodica do mene se okrenu i prošaputa:„Allahu dragi, je li osjetiš kako miriše?“ „Osjetim.“, odgovorih. Imala sam osjećaj da sam u najljepšem ružičnjaku te poželjeh vječno tu ostati i udisati miomiris njegov. Znala sam da je meni moj Allah dao da osjetim kako to moj Pejgamber s.a.w.s. miriše jer ništa tako ne miriše, ni sa čim se na ovom svijetu to ne može uporediti, ne postoji miris koji je takav. Ispričah to poslije ocu, i pokajah se, jer ga drugi put kad sam išla ne osjetih, a možda bih osjetila da sam prvi put znala šutjeti o blagodati koji mi je Svemogući dao. Nejak je insan, rekoh li vam ja!

Revda

Ljubičasta rijeka ka Revdi

 Posljednji dan u Medini smo obukli ihrame i svi jednaki poput bijelih ptica koje hrle Allahovom gnijezdu krenuli na drugi dio našeg životnog putovanja, u časnu Mekku. Pri dolasku u Mekku uputili smo se ka haremu da obavimo svoj prvi tavaf, da se odazovemo Allahovom časnom pozivu. Idemo svi prema haremu, milioni duša, miliona Lebbejke Allahumme Lebbejk odjekuje Mekkom! Suze teku kao rijeka, nezaustavljive pod navalom ljepote u prsima. Čvrsto stišćem majčinu ruku, ona me gleda s osmijehom i s nevjericom pogledom me pita: „Jesi li ti svjesna gdje smo i da idemo pred Bejtullah?!“ Nisam bila svjesna. Ni tu čak pred ulazom u harem nisam mogla da pojmim koliko je moj Gospodar milostiv prema meni. Na ulazu se odvojismo od grupe jer smo nas troje morali na poseban ulaz pošto mi je otac u kolicima. U ratu je izgubio obje noge, visoka amputacija iznad koljena, i evo ga tu je, odaziva se Allahu dragom ne dozvoljavajući svom nedostatku da ga spriječi u obavljanju naređenih dužnosti. Okrenu se i reče mi: „Obori pogled, ja ću ti reći kad ćeš dignuti glavu kad se približimo dovoljno ogradi da se jasno vidi Kaba, tada je prvi put pogledaj.“ Poslušah. Nižu se bijele pločice ispred mojih stopala, iza guma njegovih kolica, samo čekam znak. „Lebbejke Allahumme lebbejk, Odazivam ti se Allahu moj, odazivam!“ Stadosmo. Babo mi reče da mogu pogledati. Digoh glavu. Ta veličina, ta ljepota koju tada vidjeh zasjeni sve najljepše osjećaje koje sam ikada osjetila u životu. Osjetih se tako malom, kao kapljica koja je došla moru svome da se stopi s njim. Osjetih da tu pripadam, da se moj unutrašnji kalb bejtullah se stopio sa Bejtullahom ispred mene. Poželjeh da vječno gledam u nju, da se više nikada ne pomaknem. Nikada mi nije srce snažnije lupalo, nikada nisam vidjela nešto ljepše. Ta veličina me toliko unizi da shvatih koliko si nebitna u kosmosu, da nemam ustvari uopšte postojanje ovdje na ovom časnom mjestu. Osjetih ništavnost i da nemam ni jedan drugi identitet osim identitet vjernika koji pada Gospodaru na sedždu sa milionima drugih duša koje su tu samo radi Njega. Prilikom prvog namaza u haremu čovjek se zanese i zaboravi, gledam ponovo pred sebe zaboravljajući da ne moram više zamišljati Kabu kao što se inače radi u namazu, tu je, ispred mene, samo je trebam gledati. Babo me opominje u tavafu: „Ostavi sad teke i čitanje dova, teke su te dovele ovdje gdje jesi, sad gledaj kad ti je Allah dao, ibadet je i gledati u Kabu. Uči što znaš napamet.“ Ponovo poslušah. Jednom mi je rekao: „Iako misliš da nisam u pravu, i da zaista nisam, ti opet poslušaj, u tome je svakako hajr za tebe jer si poslušala roditelja.“ Od tada slušam. 😀 Gledam je i razmišljam: „Allahu dragi, pa koliko si me samo blagoslovio i počastio ovom prilikom da sjedim ovdje između roditelja svojih, pred Tvojom časnom kućom!“ Neizmjerna Mu hvala.

10728948_10152824069660681_709741437_n     10728941_10152824075900681_563827155_n

 

10743338_10152824075310681_1225797059_n

U Mekki se odvijao naporniji dio hadždža, svi hadžski obredi se izvršavaju upravo u Mekki. Znam da zvuči kao kliše, ali zaista Allah da posebnu snagu kad čovjek dođe s nijjetom da Mu se odazove, da sve to izdrži i obavi kako treba. Dovoljan pokazatelj vam je činjenica da smo pješačili četiri cijela sata (od ponoći do sabaha) bez ijedne pauze u povratku sa Arefata, od Muzdelife do Mine pa dalje do Mekke, i da ni jedan stari dedo i ni jedna nana koja u Bosni ne može od reume maknuti nisu ni na tren zastali. U toj rijeci bijelih ihrama pri povratku sa Arefata čovjeka savlada iscrpljenost što od vrućine koja se podnosila cijeli dan na Arefatu što od pređenih kilometara, pa postane razdražljiv i nemaran. Pogledah u oca, a on me spremno dočeka i opomenu me ajetom: „A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha…”  Allahu dragi, hvala Ti što si me pozvao ovamo zajedno s njim! Sladak je to umor, vraćaš se s nadom i vjerom da ti je Allah dragi oprostio tvoje grijehe i ukabulio dove za sve drage ljude kojih se sjetiš.

Povratak u Minu

Povratak s Mine

  Tokom cijelog boravka na hadždžu zaista se čovjek osjeća potpuno drugačije. Ne padaju mu na um gluposti kojima se inače zamara, nema onih nekih sitnih briga gdje, šta, kako koje se inače na putovanjima ili kod kuće javljaju, osjeća se velika rasterećenost. Nema onih šejtanovih došaptavanja počevši od onih najmanjih poput: „Ima još vakta, možeš poslije klanjati“ do onih drugih vesvesa, velikih razmjera. Nagleda se čovjek svega i svačega, mnogo stvari ti i ne odgovara, ali nevjerovatno je to koliko čovjeku sve te sitnice budu nevažne. Gužve su ogromne, par puta gurajući babu u kolicima kroz gužvu, namjerno (ima i takvih) ili nenamjerno neko ga udari gurajući se da prođe pored kolica mada ne postoji način da igdje prođe jer su ispred ljudi. Krenuh da reagujem, kao da mi u živu ranu dirne kada mi njega udari, a babo me prekori: „Znaš li gdje si, zašto i Kome si ovdje došla?“ Mati me prekori tiho pogledom, a ja se postidjeh pred njihovim saburom, očevim pognutim vratom i tihom micanju usana u obraćanju samo Njemu, ne obraćajući pažnju ni na koga oko sebe. Nismo tu radi ljudi, narod k’o narod, gura, udara, ti trebaš ostati čvrst i snažan, a snažan je onaj ko je strpljiv i ko savlada svoju srdžbu.

 Posljednjih par dana u Mekki očitovala se tuga na licima naših hadžija zbog rastanka s voljenim časnim mjestom. Tek kad sam bila tu, vidjela sve, osjetila, tek tada sam shvatila zašto ljudi idu po nekoliko puta na hadž/ umru. Prije hadždža sam slušala mnogo o tome od drugih, gledala slike, videa, uživo prenos, ali tek kad staneš pred Allahovu Kuću tek tada shvatiš želju da joj se konstantno vraćaš…Nisi ni otišao od nje, a već joj se želiš vratiti. I vraćat ćemo se inšAllah.

Da dragi Allah da svima, koji to žele, da odu na hadždž barem jednom u životu inšAllah, i učini nas takvim da nam naš život bude hadžski put, okrunjen hadždžom koji će nas odvesti na lijepo mjesto na Ahiretu inšAllah. Amin!

Za Divithanu svoj doživljaj u riječi pretočila: Edina Karić

© Divithana, 2013