”TVOJE IME SPOMINJEMO”

”TVOJE IME SPOMINJEMO”

DURSUN ALI ERZINCANLI

 

Prijevod sa turskoga: Fadila Bašić-BABAJIĆ

 

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

U ime Allaha imena bivaju zaboravljena, On daje da imena budu bačena u zaborav, a Tvoje ime se spominje. Nurli srce, čista dušo, Ešrefil-vera Sejjidina Hazreti Muhammed Mustafa. Tvoje ime je i u Ebabilovom kliku koji je odjekivao od planine dok je sjene bacalo po tlu…

Ovdje je tvoje ime, a Tebe nema. Zemlja bez Tebe crna je, Mekka bez Tebe tamna je. U toj tami čuju se samo zvukovi lopata, iskopanî mezar i djevojčica koja majku doziva. Čuje se i ime koje djevojčica doziva dok su je živu zakopavali. Jedna papučica ostala je pored mezara, a drugu zakopaše sa njom. Tada, jedna sjajna zvijezda zasja nad malim mezarom i obasjavajući ga zrakama nura napisa Tvoje ime na nebu, a Džibril, a.s., otvori svoja krila i sa neba počeše silaziti jata meleka. Jedan od njih  povika:

“ Prenesite svima radosnu vijest o sretnom rođenju!

Obradujte svakoga!

Neka nijedno stvorenje ne ostane, a da ga ne obradujete!

O vatro u Istahrabatu, ugasi se!

O kipovi Kabe, popadajte i zaronite svoja lica u zemlju!

O zemljo, povuci vodu iz jezera!

O vodo iz podzemlja iziđi i napuni presušjele izvore!

Onda stanite, zaustavite se i budite tihi, jer zvijezde se približavaju…“

I kao da hiljade zvijezda padalica silaze, približavaju se,  dok hzr. Aminino majčino lice, nezasito gleda u male crne oči pune nura kao more. Ljubi ručice koje će biti oslonac i utjeha stoljećima. Miriše mu dašak koji nosi miris rejhan cvijeta sa Arša. I nebo i zemlja, džennetskim mirisom mirisaše dok majčine ruke miluju nurli noge. Siđe nur do ušiju sretne majke Amine dok joj šapuće mubarek ime: “Muhammed, Muhammed…“

Tvoje ime se spominje i za Hevazinovom sofrom. Čekao si i dočekao da budeš jedan od petero braće po mlijeku. Ti si Počasni gost u Haliminoj kući.

Tvoje ime se spominje i kada si siroče ostao, kada te je za jednu ruku uzeo djed, a za drugu Ebu-Talib… Ali kader je bio da ti samo Fatima ostane. Kader je bio da te ona umjesto majke češlja i kosu ti miluje.

Tvoje ime se spominje i u Hatidžinom srcu, bio si najdraži gost koji je u njenom srcu boravio.

A sve je počelo u Hatidžinoj kući. Prvi ostvareni snovi: što bi u snu vidio danu bi se ostvarilo. Ljudi i lišće sa drveća su Te zavoljeli i selame Ti donosili. Svima si bio prijatelj i svi su te zavoljeli.

Jedne noći dođe i Ruhu-l-Kudus na Brdo svjetlosti Hira i na tvoja široka pleća spusti veliko breme.

Tvoje ime se spominje i prije i poslije Objave kada je nur obasjao Hira planinu i kada si nas počastio svojim dolaskom jednoga ponedjeljka. Tvoje ime se spominje i kada je Hira zamirisala i zasjala nurom u vrijeme prve Objave. Tvoje ime se spominje i kada je Džebrail, a.s., došao u liku insana i rekao:

“Uči, čitaj! Znam da čitati ne znaš Miljeniče, ali uči, jer kada Ti učiš i pismeni će ušutjeti! Uči, jer i Allah će s Tobom govoriti!

Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.“

I dođe nam Posljednji Poslanik, siđe sa Brda svjetlosti sa Hira planine. Onaj koji će spasiti cijelo čovječanstvo. Siđe, a zvijezde i mekkanske planine kao da su se zagrlili  iskazujući ljepotu i spokoj zbog tog dolaska. O ljudi, radujte se, siđe nam blago oba svijeta, naša radost i tuga, najodabranije stvorenje u nurli moru svega stvorenoga. Najodabraniji u cijelom Ibrahimovom, a.s., potomstvu. On je heroj svih bitaka i nema kraja riječima koje Njega hvale. A osamnaest hiljada svjetova  ga poznaju imenom Muhammed-Mustafa.

Tvoje ime se spominje i 23 godine dok je trajala Objava i dok je Mekke-i Mukerrema   gorjela u vatri širka i dok su mušrici htjeli uništiti srca koja su Tvoje ime spominjala. Ali ta srca osjetiše svježinu Hidžre, bijahu spašeni, a Medine-i Munevvera bješe sigurna kao majčino krilo. Djeca Jesriba pored Tebe su rasla, rasla su pored Tvoga pogleda, a Ti si svojim pogledom i obični kamen u dragulj pretvarao. I dok sa nebesa Džibrilovom kišom padaju kapljice ajeta na Tvoje srce, sve to dijeliš kao rahmet i spas čovječanstvu.

Onda dođe i taj čas kada se nebeska vrata zadnji put otvoriše i zadnje ajete Ti donese Džibril-i Emin. Potišten i tužan si, a glas Ti je još tužniji dok učiš zadnje ajete.

Odlaziš nam, Miljeniče, zar ne? Odlaziš, a Medina i Fatima kao jetimi ostaju bez Tebe. Džibril, a.s., zadnji put kuca na Tvoja vrata, a pored njega melek Azrail od Tebe čeka izun da uđe. Nikome prije ni poslije Tebe Azrail nije tražio izun.

I Ti ode Miljeniče.

Medina je u žalosti i niko ne vjeruje da Te više nema među nama. Niko ne može da vjeruje sve dok Bilal ne zauči sabahski ezan i dok drhtavim i uplakanim glasom ne poče  izgovarati Tvoje ime. Tek tada shvatiše da Tebe više nema i Tvoji ashabi koje si sa zvijezdama uspoređivao od tuge na zemlju popadaše. Ehli-bejtovo srce raspuknu na hiljade dijelova, a hazreti Fatima je potrešena kao planina poslije potresa. Gleda Hazreti Aliju tužnim očima i govori mu:“O oče Hasanov, kako ti je srce izdržalo dok si Resulullaha u mezar spuštao? Kako si mogao na Njega zemlju staviti? On je Pejgamber, On je Milost Milosnog?!“ Fatima bješe potresena, kao planina poslije potresa.

Tvoje ime se spominje u svakom stoljeću, jer u svakom stoljeću su tvoja braća Abdul -Kadir Gejlani, Šah-i Nakšibendi, Imam-i Rabbani. Tvoje ime su vazda spominjali i u srca ljudi su uklesali Tvoje ime i ljubav prema Tebi.

U Šah-Haznevinovoj bašči rodilo se sunce koje nurom sija i koje svojim sjajem obasjava dunjaluk. Neka Allah nikada ne ugasi to svjetlo! I danas to sunce sija elhamdulillah i Tvoje ime se spominje. I ovdje se uči ezan sa kojim si Ti Bilala podučio. Neka Allah nikada ne utiša Pejgamberovo cvijeće, ruke koje mirišu na  Musa b. Umejra i na Uhud, cvijeće koje je prije 14 stoljeća rasuto na sve strane svijeta. Oni idu po cijelome svijetu da bi se Tvoje ime spominjalo. Neka ih Allah nikada ne zaustavi. Jer, još uvijek je ljubav prema Tebi milost cijelome čovječanstvu.

Proći će i dan i noć i sahat i vrijeme, oči više neće vidjeti, a uši ništa više neće čuti, jezici će zanijemiti i dunjaluk će nestati, a mi večeras ovdje sakupljeni molimo Allaha da i u našem zadnjem dahu i uzdahu – u Kelimeiš-šehadetu zadnje što bude, bude da Tvoje ime spomenemo.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

U ime Allaha imena bivaju zaboravljena, On daje da imena  budu bačena u zaborav, a Tvoje ime se spominje. Nurli srce, čista dušo, Ešrefil-Vera Hazreti Sejjidina Muhammedinil Mustafa.

 

 

 

© Divithana, 2013