ŽENA MUFTIJA!?

ŽENA MUFTIJA!?

Autor: Imam Asim Jelovac

Može li biti? Naravno muftija ne, ali muftinica da, može, složit će se većina. Ne brani joj ni Bog ni Poslanik. Prva muftinica je bila hazreti Aiša. Ne i posljednja. Čitav je spisak žena koje su svojom sposobnošću i znanjem se isticale kroz povijest islama i bile na pozicijama vjerskih učenjaka. Sve dok su te pozicije bile manje više neslužbene. Od tada preuzimaju muškarci, no i dalje tvrdeći kako žena u islamu ima ista prava kao i muškarac. Nazivaju ih svojim kraljicama tepajući im dok hvale njihove kulinarske sposobnosti i obaveze krevetske poslušnosti.

U odnosu na položaj žene u zapadnim, a i drugim društvima jedino je islam ženu izjednačio sa muškarcem u odnosu prava koje ima. I tačno je doduše. Islam jeste njenu poziciju izjednačio ali većina muslimana nije. Pričom o jednakosti se samo dublje kopaju i utvrđuju rovovi muške dominacije kroz istoriju. Danas pogotovu. Nigdje se ili rijetko gdje pušta žena da ona kaže kako ona doživljava tu jednakost. Gledajući pozicije koje zauzimaju muškarci u svim vjerskim institucijama očit je nedostatak predstavnica slabijeg pola. Obično su osnovani neki specijalni odjeli “za rad sa ženama” u smislu neka ih neka se sobom bave. Upravljanjem, finansijama, rukovodećim pozicijama, glasnogovorničkim, planiranjem, zakonodavnim nema ih. Ni onaj minimum radi reda eto. Pred zadnje izbore je s pravom Reis ulema pozvao žene da se aktivno uključe u rad organa Zajednice. U dijaspori je slabo odjeknuo taj poziv.

Broj žena premašio je davno broj muškaraca. U većini porodica one uređuju finacijsku politiku, trošenje, štednju, nabavku, a i same radeći aktivno pune budžete. Administracijski također su uvijek u toku. Najviši broj ih je odlično savladao jezik sredine u kojoj žive. Žene su glavna podrška u organizaciji svih aktivnosti i manifestacijama koje se na lokanom nivou održavaju. A možda najvažnije one su nosioci odgoja djece, naše budućnosti. Njihovim uključivanjem u institucije Zajednice uključuje se kompletna porodica za razliku od velikog broja muškaraca koji često samo sebe predstavljaju. Živeći u sredinama u kojima se traži i cijeni samo doprinos i trud, bez obzira na spol, potreba za bržom integracijom žena u institucije Zajednice je još veća. Pozicija i dužnost ne poznaje spolnu razliku. Odvajajući ih u posebne odjele i urede, rada sa ženama i djecom, pregrađivajući prostor u džamijama da slučajno ne bi jedni druge vidjeli ili pak odvajanje u posebne prostorije ( ali ima sproveden mikrofon, čak i ekran-live prijenos iz glavne sale) pozivajući ih na akciju samo kad treba nešto slano-slatko pripremiti za pojesti i sve to uz priču da je islam još u sedmom vijeku dao ženama prava koje ove na zapadu ni danas nemaju, istu tu priču pretvara u živo blato u kojeme se godinama koprcamo dublje tonući.

Ogroman broj mladih, obrazovanih, ambicioznih žena koje su dostigle najveće nivoe obrazovanja osuđena je da svoj intelekt i ambicioznost dokazuje za šporetom i izmišljajući nove vrste kolača.

Bog dragi ih je uveo u svoju džamiju u Meki bez razdvajanja, Poslanik ih nije razdvajao u Medini. Mnoge su muškarci u ime istog Boga i Poslanika istjerali iz džamija, ubjeđujući ih kako je eto njima sevapnije u kući klanjati. Čak su joj i glas proglasili stidnim djelom (avretom) i kao takav ne smije se čuti jer bojse može odvratiti misli muškarca dok predano ibadeti.

Polagahno uključivanje žena u institucije Zajednice je isuviše presporo za sredine u kojima mi živimo. Bez uvođenja kvota ravnopravnosti od minimalno pedeset posto ( brojem 50%) muško-ženske zastupljenosti na svim pozicijama, nemoguće je ispuniti nivo ravnopravnosti, koji teoretski većina zastupa, promoviše i ubjeđuje sve okolo kako je to u duhu islama.

Uvođenje aktivnog biračkog prava na najnižem nivou, a kojega nemaju jer ne prisustvuju skupštinama, kao i pasivnog da budu izabrane jeste potreba vremena i prostora. Naša stalna zagledanost u istok ili zapad i strepnja od reakcije drugih i dalje će nas ostaviti u glibu vlastite neodlučnosti i stalnog povođenja za drugima. Izgubljeni u vrtlogu sadašnjice prekopavaju stotinama godina stare rasprave i mišljenja jednog ili drugog “velikog učenjaka” da tim mišljenjima i fetvama skinu sa sebe ličnu odgovornost i hrabrost bez koje se u budućnost ne može.

Prigovara se svakoj muslimanki na zapadu kako u Saudijskoj Arabiji žena ne smije voziti auto. Kao da joj baš ona zabranjuje.
Svaka muslimanka nosi teret paganskog običaja obrezivanja žena u Egiptu, Nigeriji i Somaliji.. kao da ih baš ona sama obrezuje.
Svaka muslimanka na zapadu nosi teret prisilno udatih djevojčica diljem arapskog svijeta.

Svaka nosi teret pakistanskih i avganistanskih običaja gdje silovana djevojka mora da se uda za svoga silovatelja.

I tako bezbroj primjera, običaja koji su sa islamom poistovjetili pojedini muslimani pa čak učinili ih brendom i okosnicom svoje verzije islama ( jedine ispravne).
Tog kostura i urneka vjere islama se može osloboditi samo na način da se ženi omogući da progovori. I ne po potrebi da se izvuče iz neke prostorije pozadi, nekog budžaka, bez lica i bezlična, nego sa pozicije najodgovornije u Zajednici. Sve ostalo je samoobmana i dalje traljavo i licemjerno branjenje neodbranjivog.

Ako je Poslanikov život primjer kako i na koji način, onda i primjer hz. Aiše je upravo kako i na koji način se daje povjerenje mladim i sposobnim bez obzira na spol.

© Divithana, 2013