Žena i džamija: Treba li žena klanjati džumu i bajram-namaz? (I)

Žena i džamija: Treba li žena klanjati džumu i bajram-namaz? (I)

 Serijal tekstova Dr.Benjamina ef. Idriza:

 

A džamije uistinu pripadaju Allahu, zato se mimo Allaha nikome ne klanjajte.“ (Džinn, 18) „I obraćajte se samo Njemu kad u džamiju odete, i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajte vjeru!“ (‘Araf, 29). Božiju kuću podižu i održavaju svi, bez razlike na njihov spol: „Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u Onaj svijet vjeruju.“ (Tevbe, 18) „U džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer. Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i zekat udjeljuju i koji strepe od Dana u kome će srca i pogledi biti uznemireni. Da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje onom kome hoće bez računa.“ (Nur, 36–38).

U navedenim ajetima o džamijama, Allah ne pravi nikakvu razliku među spolovima u njihovom sudjelovanju i ibadetu u Božijoj kući. Klanjati, spominjati, veličati Allaha u džamijama, izgraditi ih i održavati čistim, spada u velike sevape, dobra djela, za koje vjernici mogu očekivati nagrade od Boga, bez obzira na njihov spol. Stvarnost u muslimanskom životu danas je potpuno suprotna ovim kur’anskim ajetima. Naime, samo su muškarci oni koji vode džamije, muškarci su oni koji pune džamije, oni koji džumu obavljaju, koji dženazu i bajram-namaz klanjaju. Žena, osim u rijetkim slučajevima, nema na ovim namazima.

Ova „izolacija“ je bazirana na hadiskim predajama, o kojima ćemo kasnije govoriti. Diskriminacija žena, u ime navodnog sunneta – najveća je zloupotreba sunneta od onih muškaraca koji ga navodno brane. Ali ono što oni brane nije sunnet, nego tradicija koja je pretočena u plemenski adet. Praksa Poslanika, a.s., je bila sasvim drugačija od naprijed navedene izolacije žene u islamskoj teologiji u muslimanskom društvu. U vrijeme Poslanika, alejhis-selam, vjernica izlazi iz kuće, naređuje vjernicima i vjernicama da čine dobro i odvraća ih od zla. Na jednakim osnovama ravnopravnosti kao i misionar muškarac koji čini iste stvari. Vjerničku su misiju činili muškarac i žena kroz interaktivan i direktan dijalog. Javni prostor za naređivanje dobra i odvraćanja od zla, rasprostirao se na ulicu, džamiju, trg, domaćinstvo: svugdje gdje pulsira život čovjeka.

Muslimanke prve generacije su sa muškarcima uzimale abdest, gradile su džamije, učestvovale na dnevnim namazima, klanjale su petkom džume, kao i dženaze i bajram-namaze. Žene su koristile isti ulaz u džamiju kao i muškarci, obavljale čin vjenčanja i uzimale su aktivno učešća u svim događajima ne samo u džamiji, već i u ukupnom socijalno-kulturnom životu muslimanskog društva. (Pogledaj: Malik, Muvatta, Taharet, 3; Buhari, Vudu, 43; Nikah, 116; Ebu Davud, Taharet, 39; Ahmed bin Hanbel, Musned, II, 76. Pogledaj također: Riza Savaš, Hz. Muhammed Devrinde Kadin; Abdulhamid Ebu Šukka, Tahrir el mereh fi asrir-risale.)

Kratko rečeno, prva generacija muslimana je u stvarnom životu primjenjivala, odnosno pretočila gore navedene kur’anske ajete. Oni su se bojali, za razliku od današnjih muslimana, da ne budu od velikih nasilnika i da ne dožive sramotu na ovome svijetu i veliku patnju na onom svijetu. Kur’an osuđuje ove negativne osobine, odnosno one koji ometaju da se u džamijama Allahovo ime spominje:

Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!“ (Bekare, 114).

S druge strane, također je činjenica, da su ljubomora, kompleks, muški narcizam, bili prisutni i među nekim ljudima za vrijeme Poslanika, a.s. Takvi su ljudi htjeli zabraniti svojim ženama da djeluju u društvu i da sudjeluju u ispoljavanju vjere u džamijama. Protiv takvog negativnog pristupa prema ženama, Poslanik, a.s. je, u duhu navedenog ajeta, podigao svoj glas rekavši: “Vi ne smijete sprječavati vaše žene da idu u džamiju.” (Muslim). Ovo jako i jasno upozorenje, međutim, nije spriječilo neke navodne učenjake da izmisle argumente kako bi udaljili žene od džamije, da ne kažem zabrane im dolazak u nju.

Takvi učenjaci su uspjeli zadržati ili nagovoriti ženu da klanja u svojoj kući s argumentom „da je ženin namaz bolji kod kuće“ (Ebu Davud), nakaradnim tumačenjem da je privatna kuća, u pitanju namaza, navodno “bolja” od Allahove kuće. I nisu joj preporučili da klanja samo kod kuće, nego po mogućnosti u što zavučenijem dijelu kuće: “Namaz kojeg će klanjati žena tamo gdje spava je vredniji od namaza kojeg će klanjati na drugom mjestu u sobi.” (Ahmed bin Hanbel). Ovi tumači ne uzimaju u obzir ajet koji naređuje i muškarcima i ženama da klanjaju zajedno: „Namaz obavljajte, i zekat dajite, i u namazu se saginjite zajedno s onima koji se saginju.“ (Bekare, 2/43) nego daju prednost Hadisu nad Kur’anom.

Sve ove predaje demotiviraju ženu muslimanku da ide u Allahovu kuću, i one su, vremenom, uzrokovale udaljavanje žena muslimanki od džamija. To udaljavanje izazvalo je i njihovo zapostavljanje nauke, obrazovanja i duhovnog razvijanja. Kroz zajednički namaz u džamiji, kroz predavanja, učenje Kur’ana, slušanje hutbe i klanjanje džuma-namaza, mogla se makar ublažiti ta opća neravnopravnost žena u muškom društvu, neravnopravnost koja je već stoljećima djeluje kao karcinom u muslimanskom svijetu. Ne zaboravimo pritom, da je džamija stoljećima bila jedino mjesto ne samo vjerskoga života, već i nauke, socijalnog obrazovanja i kulture, mjesto usvajanja novih znanja.

Žena koja je shvatila svoju ulogu u životu koju joj je Kur’an omogućio i zagarantirao, tumačila je vjeru kompetentno i pouzdano. Ovdje je riječ o prvim stoljećima širenja i cvjetanja islama i islamske nauke. Danas vidimo u džamijama potpuno marginaliziranu žensku populaciju. To je jedna potpuno suprotna slika nekadašnjeg cvjetanja islama, islamske mudrosti, hikmeta Poslanika, alejhis-selam. Tekstualni sunnet ili sunnet u teoriji, hadis, nadrastao je nad praktičnim sunnetom, hikmetom, mudrošću Allahova Poslanika. Poslanik, a.s. je ljudima došao da podučava hikmetu: „Tako smo vam poslali i Poslanika između vas da vam kazuje Naše ajete, i da vas očisti (osvijesti) i Knjizi i Mudrosti (hikmetu) poduči; da vas nauči onome što vi niste znali.“ (Bekare, 151).

Međutim, navedena tradicija dovela je do udaljavanja žena od džamije, uzrokovavši stvaranje distance, čak i nastajanja straha od džamijskog objekta, što je vodilo do slabljenja vjerskog identiteta žene. Danas ćete u muslimanskom svijetu rijetko vidjeti mase žena u džamijama, petkom i na bajram-namazima, za razliku od sinagoga ili crkvi, u malim i velikim gradovima, u kojima su žene posjetioci ovih Božijih hramova subotom, odnosno nedjeljom i za vrijeme velikih vjerskih praznika. Muslimani su jedini, koji su „teološkim argumentima“ isključili žene od obavljanja džuma i bajram namaza u džematu! Džamija u gradu Penzberg u Njemačkoj predstavlja u tome izuzetak. Žene redovno dolaze na džumu kao i na bajram-namaze. Ženske prostorije se ne oslobađaju muškarcima ako su muške prostorije petkom ili bajram-namazima pune.

Ako muslimani hoće svoj napredak, moraju vratiti žene u džamije i u kompletan društveni život. Razlozi društvenog kolapsa u muslimanskom svijetu su brojni, ali na vrhu ovih razloga stoji način na koji odgajamo muškarce u njhovom pogledu prema ženi i nepravda koju se čini prema njoj u ime islama, zaključuje Muhammed Gazali.

Na jedno pitanje oko uslova džuma-namaza u raspravama koje su se vodile u vezi s tim, Husein Đozo je ovako odgovorio:

“Promjene su nužne. Ima mnogo toga što se u toku historijskih plima i oseka, dizanja i padanja, unosilo u vjersku tradiciju kao čista deformacija. Ima i takvih oblika shvaćanja koja su bila u datim trenucima determinirana i odigrala su pozitivnu ulogu, ali su u našim uslovima preživjela, pa se moraju mijenjati. U toku perioda dekadence, povlačeći se u tekije i džamije, napuštajući životne pozicije i svodeći islam samo na obrede i verbalizam, nastali su razni dodaci koji su u tim uslovima vjerovatno imali neko opravdanje i predstavljali jedan vid obučavanja i održavanja islama. U taj vid očuvanja mogli bi se ubrojiti i dodaci u džuma-namazu. Danas, međutim, ti vidovi gube svoju vrijednost. Moraju se zamjenjivati drugim vidovima. Nalazimo se u fazi osvajanja životnih pozicija i vraćanja u život. Ovdje su naučna osvajanja, koja predstavljaju obavezu kategorije farz mnogo važnija i preča od nafile i verbalnosti zikra. Promjene su, naročito u nekim shvaćanjima i objašnjenjima, neminovne. Vrlo važno je, međutim, pronaći pravi metod i pravi trenutak za te promjene. Prije svega, treba znati da svaka promjena predstavlja određeni proces, posebno ako se radi, kao što je upravo ovdje slučaj, o mijenjaju svijesti.”

Ovaj vizionarski pogled se uklapa u pitanje učešća žena na džuma-namazu. To je jedno pitanje koje zahtijeva promjene. Promjena stava da su žene, navodno kategorički, oslobođene od farza džuma-namaza, zahtijeva ozbiljnu analizu. Jedno mišljenje kod muslimana je postalo gotovo kao dogma: Ženama džuma-namaz nije farz! Farz džuma-namaza, koji je potvrđen jasnim kur’anskim ajetom, ukinut sa jednim hadisom! Može li jedan hadis biti snažniji od kur’anskog ajeta koji poziva na džumu?!

Prvo ćemo uporediti džumanski ajet sa jednim drugim ajetom, a potom ćemo analizirati hadis.

  • O obaveznosti džuma-namaza, kaže Allah: „O vjernici (Pazite! Ne: O muškarci!), kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite, to vam je bolje, ne kaznate.“ (Džumua, 9).
  • O obaveznosti posta u ramazanu kaže Allah: „O vjernici, propisan vam je post kao što je propisan onima prije vas.“ (Hadž, 22/77).

Kao što se vidi iz ova dva primjera, ajeti su adresirani svim vjernicima: O vjernici, ne praveći razliku između spolova. Zašto se onda džumanski ajet razumije kao da je upućen samo muškarcima? A ajet o naredbi o postu, upućen je i muškarcima i ženama? Zar poziv: O vjernici, ne obuhvata i žene? Zašto se one isključuju od naredbe obavljanje džume? Je li džuma-namaz stvar “svih vjernika” kako kaže Kur’an ili je “stvar muškaraca” (el-džumuatu min še´nir-ridžali: binbaz.org.sa/noor/7615) kako to definira (rahmetli) saudijski muftija Ibn Baz?

About The Author

Imam hafiz Benjamin Idriz rodom je iz Makedonije gdje je i odrastao, a trenutno živi i radi u Njemačkoj. Obavlja funkciju predsjednika Islamskog foruma u Minhenu i imama džamije u Penzbergu. Privukao je pažnju njemačke javnosti kada je inicirao izradu deklaracije pod nazivom “Ne u ime Allaha – i ne u naše ime”, u kojoj su imami iz Minhena osudili ekstremizam, zloupotrebu religije i terorističke napade. Kancelarka Angela Merkel uputila je pismo zahvale Idrizu. Dopisnik je brojnih portala i autor nekoliicne članaka, kao i autobiografskog djela pod nazivom Grüß Gott, Herr Imam!: Eine Religion ist angekommen (Pozdrav, gospodine imam: Religija je stigla)
© Divithana, 2013