Zašto podržavam Annu Muzychuk?

Zašto podržavam Annu Muzychuk?

Ovih dana smo sa raznih strana bili informisani da je Anna Muzychuk odbila učestvovati na Svjetskom šahovkom prventstvu u Saudijskoj Arabiji, zbog zakona te zemlje koji i njoj kao učesnici prvenstva nalaže da na takmičenju nosi abaju i bude pokrivena. Da budem iskrena, nikad prije nisam čula za Annu, ali mi je njen potez, kad sve saberem i oduzmem, u najmanju ruku simpatičan. Govorim o odbijanju učešća na takmičenju s takvim pravilima, ne i izjavama koje je dala tom prilikom. Pokrivena sam i smatram da se nas dvije suštinski borimo za istu stvar. Slobodu vlastitog oblačenja.

Annin potez me podsjetio na jedan događaj u toku mog školovanja, kada sam bila djevojčurak u sedmom osnovne. Tada nisam bila pokrivena, ali sam imala neki svoj fazon i jasno definisane principe šta bih obukla, a šta ne. Ta godine je, s aspekta mog samopronalaženja u sportu, bila u znaku rukometa. Nekako, ni sama ne znam kako, sam dospjela u prvi tim škole. Igrao se turnir na nivou općine i tog jutra sam se probudila sa klasičnom takmičarskom tremom i onako ushićena spremila svoj ‘dres’: majicu i bermude ispod koljena. Međutim, prije samog početka turnira, glavna organizatorica mi je nedvosmisleno rekla da moram obući šorc koji su mi namijenili, inače neću nastupati. Tada sam postupila slično kao Ana: pokupila stvari i napustila turnir. Istina, putem sam plakala. Nisam davala izjave koje je Anna davala. I nisam bila talenat poput Anne. Ali, poenta je ista: željela sam slobodu da svoje tijelo pokrijem onoliko koliko ja želim.

Pitajte bilo koju sportistkinju koja nosi maramu da li suštinski podržava Annu. Ne samo sportistkinje, svaka pokrivena žena bi trebala, jer je na neki način razumijemo. Naravno, ako sjedite kući i nikada niste bili makar minimalno diskriminirani zbog svog načina oblačenja, nećete razumjeti. Ali, nemojmo biti nepravedni i žmiriti nad činjenicom da se zabrana marame na Zapadu i nametanje iste u zemljama poput Saudijske Arabije i Irana skoro nimalo ne razlikuju.

Kada god sam pročitala neku vijest o zabrani hidžaba, nikaba ili burkinija, uvijek su mi naumpadale ove dvije muslimanske zemlje koje nameću hidžab na svojoj teritoriji i razmišljala kako nam takvi zakoni globalno samo otežavaju. Ne razumijem to nametanje ni s vjerskog aspekta. Poenta povinovanja Božijim naredbama nije da to bude protiv naše volje. Svaka od nas će odgovarati za svoje pokrivanje ili nepokrivanje, kao i za sve drugo.

Ako podržavamo Saudijsku Arabiju u naređivanju određenog načina oblačenja, a pri tome osuđujemo diskriminaciju nad muslimankama u zapadnim zemljama, nismo li dvolični? Važi i obrnuto: ako podržavamo slobodno oblačenje žena, pa i Annino na takmičenju u Saudijskoj Arabiji, a pri tome smatramo da muslimanke u Evropi ne trebaju imati pravo da pokrivene rade i kreću se u javnim institucijama evropskih zemalja, i tada smo dvolični.

No, ne dopustimo da nas Annina priča zavara. Kao što bi svaka pokrivena žena trebala na neki način razumjeti i podržati žene poput Anne, tako je i svaka druga racionalna žena trebala da podrži Indiru Kaljo dok se borila da FIBA odobri nastup pokrivenim djevojkama na košarkaškim takmičenjima. I svaku drugu ženu koja je bila diksriminisana zakonima o oblačenju koji nemaju nikakve veze s tim sportom ili poslom. Jer, ovdje se radi o principima koji su nam svima zajednički. Samo to nekad ne vidimo.

© Divithana, 2013