“Vojnik sreće”

“Vojnik sreće”

Sanjah sinoć čudan san. Prva linija otpora, sačinjena od hrabre, neustrašive momčadi korača odvažno. Među njima raspoznajem svoga Ibru, Mahmuta i Muhameda. Rame uz rame, visoko podignute glave, marširaju kroz kišu metaka. Ali čudno, nijedan metak ma ni da ih okrzne. Pogledom tražim svoga Mustafu. Znam da je i on na prvoj liniji. Ponovo pogledam ona svoja tri sokola i ponosno se nasmijem. A onda, pokraj jedne dunje ugledam i svoga Mustafu, zasp’o.

Ime mi je Mustafa. Od oca Adema i majke Nazife. Već sam peti mjesec u vojsci. Skoro svaki dan se borimo. Ponekad se umorim od ove teške stvarnosti, pa uzmem olovku i zapisujem. Bude mi lakše, jer čovjeku najteže pada kad je u tuđini, odvojen od toplog doma i porodice.

Večeras sam na straži. Promrzle grane već osušenog drveća i hladni sjeverac su mi jedino društvo. Ispred mene se pružila snježno-bijela ravnica, mogao bi čovjek i uživati u ovakvoj ljepoti da ne strahuje od neprijatelja. Sve me to podsjeća na moje selo gdje sam odrastao.

Naše imanje se nalazi na kraju sela, na jednom brežuljku. Okovano crnogoričnom šumom. Na tih nekoliko duluma imamo sve što nam je potrebno. Sa desne strane su dvije štale. U jednoj su ovce, a u drugoj krave i volovi. Sa lijeve strane su redom zasađene voćke. I nasred livade naša kuća na četiri vode. Kao dijete najviše sam volio zimu, jer tada nije bilo poslova koje je trebalo uraditi. Sve je do prvog snijega već bilo gotovo. I mati je stalno bila sa nama u kući. Na sabah bi nas budio prijatni miris svježe spremljenih uštipaka i njen mili glas koji je svakog jutra ponavljao iste stihove: „Ustanite, lijeni, Bog sreću dijeli. Ko u sabah spava, njega boli glava.“

Mati ne bi ni završila, a mi bismo svi već bili na nogama. Prvo se klanjao sabah-namaz u džematu, a onda bismo se poredali svi u halku oko babe i redom učili Kur’an. Svako bi proučio po jednu stranicu. Babo bi zatim zavukao ruku u prsluk i svima podijelio po jednu karamelu. To su bili jedini slatkiši našeg djetinjstva. A onda je slijedio nama najdraži dio. Sir i rastopljeni kajmak sa uštipcima. Mi, djeca, smo se otimali ko će više pojesti.

Babo je bio imam u jednoj džamiji u obližnjem selu. Svakog petka je pješačio po sat vremena do te džamije na džumu. Usput je nosio glasila Islamske zajednice i dijelio tamošnjem stanovništvu, jer je znao da propast jednog naroda leži u neznanju. Trudio se na razne načine da probudi svijest u ljudima i da ih usmjeri na ono što je ustvari važno. Kada babo nije mogao ići na džumu, ja sam ga mijenjao. Najveća čast mi je bila obući njegovo džube, staviti ahmediju i ukoračiti u mihrab. I tako, jednog petka dok sam se vraćao sa džume, sretoh babu na njivi. Reče mi da je došla depeša i da moram u vojsku.

Nisam želio ostaviti džube i ahmediju, a obući vojničku uniformu. Zar umjesto tespiha, pušku u ruke da primim?! Činilo mi se da sam nedovoljno jak da ponesem toliki teret i da ponosno stanem na branik domovine. I sad se sjećam kad su me pratili. Mati stoji na pragu i plače. A otac me zagrlio k’o malo dijete, pa me sve jače privija sebi. I eto tako, odoh i ja u vojsku. Bilo mi je teško da se naviknem na novi život bez moga sela i porodice. Jedino me jakim činila nada da ću se za tri mjeseca vratiti nazad. Međutim, u međuvremenu se zaratilo. Sva ta dešavanja su mi bila znak od Allaha da se trebam, kao pravi vojnik, zauzeti za svoj narod i sačuvati domovinu od neprijatelja.

I evo, sad sam tu. Rat i dalje traje. Niko ne zna kada će se ovaj krvavi valcer završiti. U prvoj sam liniji otpora. Vojnici, koji su moje godište, pa i oni stariji, se čude kako me nije strah ići direktno na neprijateljevo oružje, u sigurnu smrt. Zar mi nije do života, a tako sam mlad?! A ja im kroz smijeh kažem: „Ne bojim se, jer na njima još uvijek ne piše Mustafa!“

Svako jutro, pred sabah, čujem mamin topli glas i one stihove iz djetinjstva, čak osjetim i miris tek napravljenih uštipaka, pa brzo otvorim oči nadajući se da je rat završio i da me ponovo grije topla postelja. A onda se probudim i padnem u zagrljaj hladnog vojničkog rova. Klanjam sabah-namaz, zamolim Allaha da mi čuva roditelje i porodicu, obučem vojničku uniformu, uzmem pušku, pa pravo na neprijatelja.

Danas je četvrtak. Kažu da ćemo ovu jedinicu lahko probiti. Na prvoj liniji, rame uz rame, smo Ibro, Mahmut, Muhamed i ja. Znam da bi babo bio ponosan da nas vidi kako hrabro koračamo na neprijatelja. Čujem neko me doziva, a ne mogu se okrenuti. Samo odjednom osjetih kao da me trn ubode u lijevo rame, pa mi postade  toplo oko srca. Približavaju mi se Ibrahim i Mahmut, nešto mi govore, ali ne razumijem. Čujem sebe kako izgovaram: „Ešhedu en la ilahe ilallah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu!“ Oči mi postadoše teške, polahko ih zatvorim, nasmiješih se braći još jednom i utonuh u san.

Insan k’o insan. Roditelj k’o roditelj. Vazda predosjeti kad je u pitanju evlad. Sjećam se dobro, četvrtak je bio. Pred akšam. Nešto me steglo u prsima, pa mi se sve ona slika iz sna pred očima pojavljuje. Taman što je ezan završio dođe Ševkija. Oči mu crvene, a brada podrhtava. Pitam ga koji je. Kaže – „Mustafa“. Odjednom me ogrija neka toplina oko srca , pa tiho rekoh plačnim glasom:  „Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo! Hvala Allahu što mi ga je podario dvadeset i jednu godinu. Osvijetlio je babuki obraz. Pred svoga Gospodara će k’o šehid izići.“ – Dvije krupne suze se skotrljaše niz lice, otkrivši dušu polomljenu od bola.

 

 

© Divithana, 2013