U zelenoj školskoj uniformi

U zelenoj školskoj uniformi

Nije mi bilo lahko ostaviti svoju zelenu školsku uniformu na vješalicu, pogledati kancelariju posljednji put, pogledati našu bijelu tablu punu dječijih crteža i ideja, pogledati naše plišane igračke, naše slagalice, brojalice, spajalice, papire. I onda ugasiti svjetlo. Obući svoj kaput, potpisati se da izlaziš a znaš da se sutra nećeš vratiti. Tvoj potpis je tu još danas. Zašto ti je to toliko važno? Zašto napuštaš školu sa suzama u očima? Poslije toliko sizifovskog posla, toliko dana kad dođeš kući slomljena da samo legneš i zuriš u plafon jer nemaš snage ni za šta drugo? 

Zato što u školi vrvi život. Zvoni zvono, djeca trče da stignu na časove dok im ruksaci skaču. Smiju se, pričaju, jedni idu u jednom smjeru, drugi u drugom. Ideš uz stepenice, niz stepenice, iz prostorije u prostoriju, iz zbornice u kancelariju. Pokretno je, dinamično, nikad nije dosadno. Potuku se nekad. Razgovaraš s njima. Niko nije kriv, svi su krivi. Padne neko jer je neoprezan, pa mu treba flaster. Svađaju se, pomire se. Plaču. Nose od kuće svoju bol. Osjećaju se neshvaćenima. Oni bučni i buntovni uvijek su u centru pažnje. Tihi šute i pate pa zaplaču. Nema se vremena za njih. Eksternalizirani su uvijek ispred internaliziranih. Sve je kao na traci. Svima je stalo do djece ali nemaju vremena za sve. Nemaju vremena od dnevnika, sjednica, toliko dodatnog posla koji je neophodan. Daju dušu ali duša ne može toliko opterećenja da podnese.

Kad je potrebna zamjena, učiteljica sam. Podučavam djecu broju „7“. Pripremila sam sedam sličica balona na tabli. Sedam cvjetova. Onda idem kroz razred da vidim da li su dobro ispisali red broja. Samo kroz jedan krug kroz razred osjetim kao da sam bila na maratonu. To su 6-godišnjaci koji ti unose prste u oči, koje boli stomak, kojima je drugarica uzela olovku, koji plaču jer ne znaju gdje im je čep od flomastera. Na muzičkoj kulturi dobiju didaktičke muzičke instrumente. Mogu li ja dobiti triangl, mogu li ja udaraljku, a ja mogu li kastanjete, a ja štapiće, a ja ono. Haos od pčelinjeg roja začas u učionici. Na likovnoj kulturi pravi se dvorac od šećerne kocke. Usta puna šećera, umjesto da šećer bude pun plastelina kao cementa između cigli dvorca. 

Kao zamjena nastavnica, opet kao da sam trčala maraton. Prvi put, sedmi razred, ustajanje, hodanje po učionici, naginjanje, ljuljanje na stolici, pisanje kredom po tabli, glasno pričanje i smijanje. Adolescenti ispituju sve moje moguće granice. Kao totalno nespremna, jer sam „ubačena“ u učionicu pet minuta pred čas, ne znam kako da se nosim sa situacijom. Zvono za kraj časa kao potpuno olakšanje. Kad prođeš kroz ovakvu inicijaciju, poslije već znaš kako ćeš dalje.

Kad sam tek došla, bila sam i asistentica u nastavi. Djevojčici koja se igrala svojim rukama. Mora se desiti promjena. Mora pisati. Čitati. Brojati. Sabirati. Toliko si uhvaćena u tu mrežu „mora“ da sagorijevaš toliko brzo i nailaziš na toliko odbijanja i svojih nerealnih očekivanja da ćeš brzo napraviti promjenu. Korak po korak, vrijeme po vrijeme, promjena bi već došla. Poslije sam mijenjala i asistenticu dječaka u prvom razredu. Nosila sam dugi žuti šal, koji je on uzimao u ruke i igrao se s njim. Kad je došao drugi razred, opet sam mijenjala asistenticu, a on se primakao, ponjušio i opipao moj žuti šal i rekao: „Ovo je iz prvog razreda.“. Zalediš se od divljenja u tom trenutku, zbog perceptivnog pamćenja boje, teksture i mirisa i sjećanja tačno određenog trenutka. Moje iskustvo kao asistentice u nastavi također je bilo maratonsko, ali jako važno i za mene samu, da shvatim koliko moram prilagoditi očekivanja. Bilo je važno da shvatim da ne smijem sagorjeti jer tako ne činim dobro ni sebi niti ikome drugom. 

I konačno, kao psihologinja, što ustvari i jesam. Razgovori, pomoć pri učenju, brisanje suza, savjetovanje. Radionice vršnjačke medijacije u konfliktu. Testiranje prvačića. Časovi odjeljenske zajednice. Djeca uživaju pisati po našoj bijeloj tabli. Uživaju crtati raznobojnim markerima dok razgovaramo. Ja sam njihova Jasmila, njihova pedagogica, kako kažu. Pedagogice, možemo li razgovarati? Pedagogice, mogu li doći sutra? Ne ispravljam nikoga. Meni titula kao takva nije važna. Važno mi je da donesem neku promjenu. Važno mi je da dođu, da se povjere. Važno je reći da kod psihologa ili pedagoga ne dolaze samo „problematična“ djeca, šta god taj termin nekome predstavljao.

Manju djecu trebam ispratiti ispred škole do roditelja kad završimo s individualnim radom. Djevojčica brzo hoda ispred mene. Poslije je pitam, zašto, je li je stid, kaže pa malo jest, malo me jest stid što dolazim kod pedagogice. Druga djevojčica kaže da se rasplakala kad joj je jedna iz razreda pred grupom djece rekla da ona ide kod pedagogice. Treća djevojčica, iz osmog razreda, dolazi na razgovor onda kad zna da je niko neće vidjeti da dolazi. Oni rado dolaze, rado pričaju, pišu, crtaju, povjeravaju se, ali ne žele da iko to zna. To je tako uvriježeno i rašireno po školi jer se prijeti „eh sad ćeš ti kod pedagoga“. Hajde što rekoh nema veze, titula kao titula, valjda ćemo se i mi psiholozi izboriti za naše mjesto u obrazovnom sistemu, ali djeca kao središte naše pažnje trebaju znati da imaju mjesto gdje se osjećaju sigurno, shvaćeno, gdje im se i kad pogriješe neće samo uprijeti prstom u njih već će se potražiti najbolji način da se to riješi jer nisu djeca kriva, promjena potiče od odraslih koji ih okružuju. 

Imala bih još toliko toga da kažem o školi. O osmosatnim sjednicama odjeljenskih vijeća, o višesatnim sjednicama Nastavničkog vijeća. O satima Vijeća roditelja. O nastavnicima i nastavnicama, učiteljima i učiteljicama, direktorici, pedagogici, svima. Ali dovoljna su moja iskustva. Bila sam u njihovoj stolici. Na njihovim nogama. Maratonskim. Radoholičarskim. Bila sam u zelenoj uniformi pa sam kao Majka Priroda izmicala zakonima prirode kroz školski roj. Voljela bih samo kad bismo malo zastali, opipali svoje srce, pogledali jedni drugima u oči. Voljela bih samo kad bismo pogledali u dječije oči. Voljela bih samo kad bismo shvatili da su neki njihovi postupci vapaj za pomoć. Voljela bih kad bismo obratili pažnju i na one tihe koji isto vape za pomoći ali gutaju u sebi puno boli. Voljela bih da se izbace riječi „mora“ i „treba“, da polahko koračamo zajedno. Zajedno, jer zajedništvo nam je važno u borbi za Školu.

Nisam voljela tu uniformu kad sam je tek dobila. Izgledala mi je ružna, nestilska, dosadna zelena boja, sumorno jer se ne mogu izraziti. Poslije nisam mogla zamisliti da je ne obučem. U njene džepove mogle su stati olovke, bilješke, dječiji crteži. Ona je postala dio mene. I ostala je na vješalici, da neko drugi uskoči u nju. U džepu sam ostavila čokoladu, za sreću i slatku godinu u školi, kakvu sam i ja imala. Čokolada nije bila uvijek slatka, bila je gorka, bila je bolna, ali sam je voljela.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013