Tamo gdje krik jezive tišine para utrobu

Tamo gdje krik jezive tišine para utrobu

Nastupio je mjesec juli. Mjesec boli i prisjećanja pada Srebrenice.
Sjećam se tog jula ’95’. Taman kad smo mislili da su četnička gamad isprobala sve zločine i niskosti svoga roda koje razum može pojmiti, a i one druge za koje smo se pitali jesu li uopće ljudi, desi se Srebrenica.
Desi se nešto što svakog, iole normalnog, čovjeka ostavi bez daha. Toliki broj ljudi. Pa da se samo broji treba vremena, da se nabroje imena stradalih trebaju sati, a oni poubijaše toliki broj insana.
Volim otići u Srebrenicu. Želim i hoću da mi utroba gori dok suze liju gledajući mezarje u Potočarima. To mi je stalni podsjetnik na din-dušmane i alarm koji se pali kako ne bih s vremenom zaboravila svima nam juli ’95’.
Ja tamo nemam nikog svog, ali tamo su ukopani i moj babo, i moj brat, i moj školski drug i moj komšija.
U Srebrenici je na najgori, podmukli, zvjerski način ubijen i dio mene.

Zilha Ramić

© Divithana, 2013