Svođenje računa sa samim sobom

Svođenje računa sa samim sobom

Svođenje računa sa samim sobom može biti na dva načina: jedan način jeste učiniti to prije činjenja samog djela, a drugi je poslije toga.

Prva se vrsta ogleda u tome da čovjek kada naumi nešto učiniti, zastane i ne čini to što je naumio dok ne razmotri da li bi zbog nekog opravdanog razloga trebao odustati od tog djela.

El-Hasan, neka mu se Allah smiluje, kaže: „Allah neka se smiluje onome robu koji zastane kada nešto naumi učiniti, pa ako vidi da to kani učiniti u ime Allaha, nastavi, a ako je to bio naumio učiniti u ime nekoga drugog, odustane.“

Neki su to objasnili ovako: kada se duša spremi da nešto učini te čovjeka potakne na to, on prvo treba zastati i vidjeti da li to može ili ne može učiniti. Ukoliko ne može, neće ni pokušavati, a ukoliko može, onda će ponovo zastati i pogledati da li mu je to bolje učiniti ili ne? Ukoliko je posrijedi ovo drugo, onda neće činiti to djelo, a ako je posrijedi prvo, ponovo će zastati i razmisliti da li ga je na to djelo potakla želja za postizanjem Allahovog zadovoljstva i Njegove nagrade ili želja da kod ljudi stekne ugled, pohvale i neku materijalnu korist. Ako mu je želja bila ovo drugo, onda neće učiniti spomenuto djelo, bez obzira što bi njime mogao ostvariti postavljeni cilj, kako se ne bi navikao na pripisivanje sudruga Allahu i na olahko činjenje djela u ime nekoga drugog osim Allaha.

U mjeri u kojoj je čovjeku lahko činiti nešto u ime nekoga drugog osim Allaha, u toj mjeri mu je teško činiti nešto u ime Allaha. Vremenom mu to postane nešto najteže. Ako mu je pak želja bila ono prvo, i tada će zastati te vidjeti da li bi mu iko imao pomoći pri tome ako mu pri željenom poslu treba pomoći. Ne bude li mu imao ko pomoći, odustat će, kao što je i Vjerovjesnik, s.a.v.s., odustao u Meki od borbe dok nije stekao toliko pristalica da je to predstavljalo snagu. Nađe li pak da mu ima ko pomoći, neka pristupi tome djelu jer će biti potpomognut.

Uspjeh će izmaći samo onome ko nema neko od ovih svojstava, a ko koga se nađu ova svojstva, tome uspjeh neće izmaći.

Ovo su četiri stupnja gdje se čovjek treba preispitati prije nego učini neko djelo. Jer čovjek ne može učiniti sve što poželi, a i kada može učiniti ono što želi, nekada mu je bolje to učiniti, a nekada ne.

Druga vrsta preispitivanja samoga sebe jeste preispitavanje poslije učinjenog djela, i to se čini na tri načina:
– Jedan od njih je preispitati samoga sebe u vezi s nedovoljnim pokoravanjem Uzvišenom Allahu, te pronaći razlog zbog kojeg je to tako.

Čovjek je dužan pokoravajući se Allahu ispuniti šest stvari: iskrenost u činjenju djela, preporučivanje da se čine djela u ime Allaha, slijeđenje Vjerovjesnika, svjedočiti da je činjenje takvih djela dobročinstvo, svjedočiti o Allahovoj dobroti i svjedočiti o tome da se on sam prema Allahu ne ponaša onako kako bi trebalo.

– Drugi je način da se preispita u vezi sa svakim djelom koje je bolje ne činiti nego činiti.

– Treći je način da se preispita u vezi s onim što je dozvoljeno činiti i što je uobičajeno, i to na način da se preispita da li je time želio postići Allahovo zadovoljstvo i budući svijet, ili je želio postići ovaj svijet i nešto ovosvjetsko, pri čemu bi izgubio zaradu i pri čemu bi mu uspjeh izmakao.

Ibn Ebi Dun’ja veli da je jedan čovjek iz plemena Kurejš, a bio je to, kako neki kažu, sin Talhe bin Ubejdullaha, ispričao kako je Tevba bin Sammet jednom prilikom, kad je zakoračio u starost, stao svoditi sa sobom račune. Tada je imao šezdeset godina. Izračunao je da je to dvadeset i jedna hiljada i petsto dana, a onda je uzviknuo: „Teško meni! Zar da pred svog Gospodara izađem sa dvadeset i jednom hiljadom grijeha? A što će tek biti ako uzmem da je u svakom danu bilo na hiljade grijeha.“ Potom se onesvijestio i umro. Čuli su tada kako je neko kazao: „Kako ti divno u najviše džennetske bašče u trenu uđe!“

 

– odlomak iz knjige Šejtanove zamke, Ibn Qajjim El-Dževzijje –

 

© Divithana, 2013