Post trudnice i dojilje

Post trudnice i dojilje

Svake godine uz ramazan se aktuelizira priča oko posta trudnice i dojilje. Žene se međusobno savjetuju i soliarišu jer žele izvući maksimum iz ovog blagoslovljenog mjeseca. Nažalost, generalna atmosfera koja vlada oko ove teme je često daleko od konstruktivne.

Poznato je da postoji nekoliko stavova o (ne)obaveznosti posta trudnica i dojilja, ali koji god stav odabrali – u svakom postoji opcija uzimanja olakšice. tj. skidanja obaveze posta sa trudnice/dojilje koja nije u stanju postiti (meni lično se srce smirilo na stavu o općoj olakšici, tj. da svaka trudnica/dojilja može uzeti olakšicu i ne postiti, bez obzira kako se osjećala, te da nije obavezna ni pokušati postiti ako ne želi).

Nažalost, ova olakšica je tabuizirana i dosta žena se stidi uopće pričati o tome da ne posti zbog otvorenih i suptilnih osuđivanja. Ovo je i više nego očito, jer svake godine ovo pitanje bude na desetine FB grupa i redovno se javljaju samo žene koje su postile bez problema. Ponekad se javi neka koja nije postila, a žene koje su imale ozbiljnih problema jer su postile u pravilu se ne javljaju. Govorim o ženama koje su završavale u hitnoj pomoći, onesvijestile se kući gdje su cijeli dan same, imale krvarenje u toku trudnoće, imale jake probavne tegobe mjesecima poslije, itd. Jer ako se javiš da nisi postila – nisi dobra vjernica, trebaš se potruditi. Ako se javiš da si postila i onesvijestila se – nisi dobra majka, trebaš se bojati za dijete. Dakle, jedini poželjan scenarij je post bez problema.

Potpuno drugi par rukava je direktno osuđivanje i poređenje sa drugim ženama. Ljudi se uopće ne ustručavaju ulaziti u to da li neko posti ili ne, bez obzira što nema validnog razloga to da znaju i istražuju. Uz to se obavezno navode primjeri “herojskih ramazana” – što ličnih što tuđih – posta kroz trudnoće, dojenja i mećave. Nerijetko uslijedi i pasivno-agresivno “svako radi u skladu sa svojim imanom”, čisto da bi žena “slabog iman” jasno znala na čemu je.

Iskreno, najveći problem u cijeloj priči jeste što se ovo predstavlja kao pitanje “snage volje” – u duhu slogana “ko želi nađe način, ko ne želi nađe izgovor”. Ovo nije pitanje volje nego Allahovog davanja – On daje zdravlje i izdržljivost kome hoće, a oslobodio je one kojima nije dao. To što neka žena može postiti kroz deset trudnoća i dojenja ništa ne znači za tebe – ti možda i bez djece jedva uspijevaš. Koliko bismo neukusnim i bezobraznim smatrali da neko pita drugoga zašto nije išao na hadž ove godine, konstatujući kako je on u njegovim godinama već pet puta obavio hadž? A to je potpuno isto kao uplitati se u nečiji post! Kome je Allah olakšao da može ispostiti bez teškoće – to nema veze s odlučnošću te osobe, nego joj je Allah iz svoje milosti učinio lakim post i neka se zahvali Allahu što je tako. A i ako nije – opet elhamdulillah, Allah nikoga nije ostavio na cjedilu i svakom je dao opciju.

Žene ne trebaju da poste zbog osjećaja krivice koji im nabija okolina. Kada naše daije dođu iz Zenice u Sarajevo i skraćuju namaze uzimajući olakšicu putnika, kud i kamo je preče da olakšicu uzme žena za koju je Allah dž.š. rekao da njeno tijelo pati – žena koja se žrtvuje za svoje dijete noseći ga u utrobi ili proizvodeći hranu za njega.

Lično nikad nisam bila neki ljubitelj olakšica, dok nisam čula od jednog učenjaka da kaže da mu je srcu draže iskoristiti olakšicu kad god može, jer ga podsjeti kako se Allah brine za njega da ga ne opterećuje i da mu nikakvu nepravdu i nelagodu ne pričini, pa kada iskoristi olakšicu tako osjeti brigu i milost Gospodara prema svom robu.

Ljudi nisu obavezni uzeti teži put od dva dozvoljena da bi dokazali svoj takvaluk i svoj iman. Uvijek mi naumpadne primjer učenjaka koji je već kao dječak postao šejh i držao halke. Jednog ramazana je držao halku i pred učenicima se napio vode. Mnogi su bili šokirani i izrazili su negodovanje, na što je on rekao da niko nema pravo osuditi ono što je halal – a njemu nije bila obaveza postiti jer je bio šerijatski maloljetan. On je žrtvovao jedan dan svog posta da bi naučio svoje učenike veliku lekciju – u halalu nema stigmatizacije.

Na kraju, za sve sestre koje su u ovoj situaciji i pitaju se da li postiti ili ne – vaše zdravlje je svakako prioritet, ali znajte i pripremite se na to da je ramazan bez posta jako težak. Olakšica jeste za tijelo, ali je velika tegoba za dušu. I ko kaže da žene ne poste jer su “jedva dočekale da se izvuku” potvaraju svoje sestre u vjeri, jer gledati druge u ibadetu i sa sjetom se sjećati svojih ramazana i iftara je jako teško. Ako možete – ne ustručavajte se pokušati, ali ni odustati. I uvijek imajte plan B – kako maksimizirati ibadet ako ne mognete postiti.

pragmaislam (blog)

 

© Divithana, 2013