Ponovo smo s vama!

Ponovo smo s vama!

Vi koje ste se pitale šta je s nama…

Vi koje ste nas vjerno pratile i podržavale sve ove godine…

Vi koje ste nam upućivale pohvale i prijedloge, ali i dobronamjerne kritike…

Imamo lijepe vijesti za sve vas.

Kada je prije 4 godine Divithana tek nastajala, bio je to projekat nekoliko studentica koje su željele da iskoriste slobodno vrijeme na koristan način. Divithana je bila naše malo utočište gdje smo se slobodno izražavale, preumorne od slike o muslimanki kakva je vladala u medijima (ali i samoj muslimanskoj zajednici) i vođene iskrenom namjerom da nekoj sestri koja se susreće s iskušenjima pomognemo i kroz pozitivne priče pokažemo da se može izboriti s time što je tišti.

Funkcionisalo je. Bolje nego što smo se nadale. Mi kao tim, posjete, lajkovi, podrška, sve. Ne pretjerujem kada kažem da me za Divithanu vežu neke od najljepših uspomena.

No, vremenom su se pojavile nove obaveze za studentice s početka ove priče. Novi projekti, poslovi, prekovremeni sati na tim poslovima, dodatne obaveze na fakultetu i kući – kako ono kažu, sastalo nam se. Prirodno, uz sve to smo postajale supruge i majke. Negdje usput je priča stala. I baš kada se mnogima činilo da je to to i da će se ovaj portal ugasiti, Božijom voljom se u svega nekoliko sati okupila ekipa koja je odlučila oživjeti i održavati ovu našu malu oazu. Hvala Mu na tome.

Nekako uvijek kada pričam o Divithani volim naglasiti da “nismo ničiji”, ma šta se pričalo. Nit smo “Nahlini”, nit nas potajno “gura” neko iz Islamske zajednice, nit nam neko treći diktira šta ćemo i kako pisati. U najboljem mogućem smislu smo one prave “svojeglave” muslimanke. Koje, eto, pišu “za džaba”. Dobro i lijepo ćemo uvijek podržavati – pa nek nas svrstavaju kako im ćejf. Ponosna sam na sve to i zato to uvijek naglašavam. Ponosna sam na sve te žene i djevojke koje su sate i sate provele vođene čistim nijetom. Ponosna na 3258 dosad objavljenih tekstova, od kojih je jako puno autorskih. Iskreno se nadam da ćemo biti još bolje.

Jer, muslimanki Bošnjakinji zaista treba ovakvo nešto. Treba nam naš glas: ženski, razborit, vjernički, bez predrasuda, kreativan, slobodan. Treba nam prostor koji same kreiramo, tekstovi koje ne revidiraju neki drugi, pogotovo ne oni koji nas ama baš nikako ne razumiju. Potrebne smo jedne drugima.

Eto, to sam vam imala reći. Počinjemo ponovo, bismillah.

I fi sebilillah.

© Divithana, 2013