Pod krilom nepravde

Pod krilom nepravde

Zvuci dobro poznate melodije dopiru sa starog radija odbijajući se o debele zidove iz kojih bije čamotinja. Slika prašnjavog stola na kojem dogorijeva svijeća govori dovoljno. U ovu sobu se odavno nastanila samoća koja halapljivo izjeda sve oko sebe, ostavljajući za sobom trag suza i boli.

Nepomičan sjedim i gledam u crne kazaljke na satu. Odbrojavam sekunde koje prolaze. Vrijeme neprestano teče. Poput sitnog pijeska koji curi iz malene ruke. Odlazi negdje u nepovrat. Je li se to ja zavaram mišlju da će gledanjem u crne kazaljke bosonogo siroče biti nahranjeno? Ili će otac, koji bezglavo juri iz ratne domovine, držeći za ruku plavokosu djevojčicu, pokušavajući umaći krvoločnim zvijerima, uploviti u sigurnu luku? Ili će možda svaka nedaća koja nas pogodi na taj način biti riješena? Zašto onda svi nepomični sjedimo i gledamo u crne kazaljke na satu? Zašto se niko ne pomjeri? Jesmo li se zasitili užasa koji nas je obuzeo? Ili smo postali hladnokrvi pa nas se ničija tuga, jad i bijeda ne dotiče? A gdje ću ja, ubogi siromah, utočište naći kad se kazaljke zaustave i sav pijesak iscuri? Kome da se jadam, kad tuđi jad nisam slušao. Pod čiji krov tada da bježim, kad moj krov nikome nije zaštitu pružio. Na čija vrata tada da zakucam i čijoj milosti tada da se nadam? Ja, ubogi siromah, zar smijem stati pred kapije Milosnoga, a dotad im nikad ni prišao nisam. Stariji ljudi su znali reći da ništa jače ne peče k’o kajanje. Kajanje za propuštenim prilikama koje je odnio vjetar. Zaboli hudog insana spoznaja da je neke stvari trebao promijeniti, a on je umjesto toga, poput kamene statue, posmatrao prizore patnje i užasa ne uradivši ništa. Šta nam se to dešava? Kada smo prestali biti ljudi? Nekada smo zajedno dijelili sreću i tugu, a danas okrećemo glave i začepljamo uši da ne vidimo i ne čujemo gorke jecaje i patnju čovjeka kojeg smo nekada bratom nazivali. Upiremo prstom u svakoga tražeći krivca zaboravljajući tada i naš udio u krivnji. Uzaludno pokušavamo tijela nedužno stradalih osoba poturiti pred tuđi prag, iako su naše ruke odavno natopljene njihovom krvlju. Odgovorni smo za život svakog pojedinca sve dok ne podignemo glas i zauzmemo se za našu nemoćnu braću. Ja Rabbi, sačuvaj nas nemoći! Iza mene ostaje pregršt mladih naivnih života kojima nemam šta ostaviti. Ni nadu, ni kajanje, ni materijalno, ni duhovno. Jedino im darujem sjećanje na jednog oronulog starca koji je život olahko shvatio i predao se bez borbe. Možda im to bude pouka.

Za me nema povratka, došao sam do kraja puta. Tebi se obraćam sa savjetom da ne hodiš mojim stazama, već da kreneš onom neutabanom koja vodi do zvijezda, onih najvećih i najsjajnijih koji porađaju samo dobre, poštene i iskrene ljude. Hodi tom stazom čupajući mržnju iz korijena, sadi ljubav među ljudima i zauzimaj se za one koji su pod krilom nepravde!

© Divithana, 2013