Nekoć zar i feredža, danas hidžab – zabrane u modernoj BiH

Nekoć zar i feredža, danas hidžab – zabrane u modernoj BiH

Vjerska obaveza pokrivanja postala je sastavnim dijelom brojnih tradicija, omogućivši identifikaciju i samoprepoznavanje članovima zajednice. Tako se i način pokrivanja, stilovi te pravila šta se pokriva, a šta otkriva razlikuju od poedneblja do podneblja. Istoj kibli se danas okreću i Afganistanka sa nikabom, i djevojčica sa maramom u kratkim rukavima iz Tanzanije kao i djevojka koja je prešla na islam porijeklom iz Njemačke sa stiliziranim turbanom.

KO TU DONOSI ODLUKE?

Međutim, često je odluku o tome da li će se žena pokriti ili otkriti donosila isključivo muška vlast neke države. Poznato je da ćete u Iranu, i kada ste turistkinja, morati pokriti glavu. Dok mnoge države, poput Francuske, donose odluke o zabrani nikaba, burkinija, a u javnim ustanovama i zabrana hidžaba za uposlenice. Takva zabrana je stupila na snagu i u BiH u institucijama VSTV-a.

U BiH to je bio vijugav put u prošlosti. Svašta se izdešavalo u ovoj našoj maloj državi sa burnom historijom. Prof.Fikret Karčić u svom radu navodi da je “Rasprava o pitanju tradicionalne odjevne prakse muslimanki (zar, feredža, vala) u BiH počela u periodu između dva svjetska rata. U ovoj raspravi pojavilo se pitanje da li tradicionalna odjevna praksa, koja je uključivala i pokrivanje lica muslimanke, ima vjerski ili običajni karakter. Svjetovni modernisti su tražili odbacivanje tradicionalne nošnje, otkrivanje lica i glave žena, preuzimanje evropskog načina oblačenja i uključivanje u društvo bez ograničenja. Vjerski modernisti zastupali su načelan stav da je pokrivanje lica muslimanke stvar običaja a ne vjerski nalog. Tradicionalisti su bili za zadržavanje postojeće ženske muslimanske nošnje i potpuno isključivanje žene iz društva i javnog života. U tom smislu su se protivili i fotografisanju muslimanki za lične dokumente.”

DEMONSTRATIVNO SKIDANJE ZARA I PODRŠKA REISA 

Nerijetko i danas, baš kao i 1947., ženske (danas feminističke) organizacije se zalažu za “oslobađanje tijela”, pa je tako AFŽ pokrenuo akciju ukidanja feredže i uključivanje žene u društvo. U redakcioni odbor za sastav rezolucije ušle su: Zehra Muidović, Sida Omerbašić, Mara Mitrov i Antonija Mandžić.

Muslimanke delegatkinje na kongresu su pokrenule inicijativu za skidanje zara koju je kongres prihvatio. Kongres je, također, uputio i “svoje borbene pozdrave svojim sestrama Šiptarkama sa Kosova i Metohije koje su skinule feredžu kao teret prošlosti…”. Jedan broj muslimanskih delegatkinja na kongresu demonstrativno je skinuo zarove.

Tada se donosi odluka i od strane vakufsko-mearifskog sabora da se vjerske i tradicionalne principe ne treba miješati, te da žene nisu obavezne nositi feredžu i da se trebaju uključiti u društvene tokove. Tome je prethodilo objavljeno mišljenje Mehmeda Ševketa ef.Kurta da bi žena sama trebala da odluči da li će se pokriti ili ne, te da je to njena unutarnja odluka.

I tadašnji reis Ibrahim ef.Fejić je prilikom primanja menšure podržao ukidanja zara i feredže. Naglasio je da se treba raditi na ravnopravnosti žena, te pogotovo na opismenjavanju što je u skladu sa hadisom Božijeg Poslanika, a smatrao je da pritome ženama zar i feredža smetaju.

Tada se i azharski stav objavio, gdje je rečeno kako su svi imami jednoglasni u stavu da žena nije dužna pokrivati lice.

Nešto kasnije, socijalistička vlast je učinila položaj vjernika veoma teškim, a bošnjaci su izgubili identitet. Nešto što je počelo kao sloboda izbora, završilo je kao opresija. Jedina medresa je bila Gazi Husrev-begova medresa a nakon što se ista završi, jedino se mogao upisati Fakultet islamskih nauka ili arapski jezik. Pri tome, FIN nije bio priznat kao fakultet, a studenti FIN-a nisu imali povlastice poput svih drugih studenata, poput studentskih bonova, popusta i sl. Samim tim, otežana je bila i pozicija žene sa hidžabom, a jedna takva se nije mogla ni zamisliti u državnim institucijama (podsjećamo da je u socijalističkom sistemu, svaka kompanija u državnom vlasništvu).

DANAS…

Međutim, današnje uređenje države i demokratski principi bi trebali da dopuste pravo izbora i ravnopravnost bez obzira na uvjerenja i pripadnost, a da li je tako? Feminističke organizacije diljem svijeta pokazale su licemjerstvo kada je u pitanju borba za prava muslimanki. Pitamo ih sada – je li najbitnije da nam tijela ostaju dlakava, da ne nosimo grudnjake ni uloške kao znak bunta?  Osim toga, braća muslimani su se prečesto bavili pitanjem hidžaba i nikaba zaboravljajući da spuste poglede svoje. U jeku islamofobije, žene sa nikabom i hidžabom najranjivija su skupina i meta koju je najlakše targetirati, kako u individualnim slučajevima napada, tako i kod institucionalnih zabrana, pa smo tako svjedoci zabrane nošenja hidžaba u institucijama VSTV-a.

Stoga, sloboda izbora uključuje odabir stanja i ispoljavanja istog onako kako se ti najlagodnije osjećaš bez da ugrožavaš drugog. Stoga, pokriti se od glave do pete ili prošetati se u toplessu (osim ako je to ilegalno) je potpuno stvar ličnog izbora. I iako se ne slažemo sa ideologijom koja stoji iza toga, treba da se borimo da svakom pripada njegovo pravo bez da ga se diskriminira na radnom mjestu, u javnim procesima i institucijama ili bilo gdje drugo.

© Divithana, 2013