Miris upute

Miris upute

PIŠE: Selma SENDO
U ime Allaha, Milostivog!
Poželiš. U dinamici i trci ovog dunjaluka i materijalnog svijeta, poželiš osjetiti ruh, dušu. Poželiš leći u travu, i utonuti u crvkut ptica, šum lišća, osjetiti dah vjetra na licu, i prepustiti se miru. Isključiti auta, tv, radio, mobitel… Barem na sahatak, dovoljno je. Kroz učenje Kur’ana tragati svjetovima poput kakvog radoznalog i neumornog istraživača. Osjetiti energiju, ljepotu koju je Stvoritelj dao u svemu oko nas, tražeći Njegove znakove, tražeći Njega. I kada to dooobro udahnemo, svezati u nama da ne izlapi. Znate, kao kada se balon napuni helijumom, dobro priveže, pa kada ga pustite on će da odleti u više sfere. Zato što je tada u njemu nešto što nema veze sa ovim hladnim tlom. Čini mi se da baš tako i mi – kada duboko udahnemo tu Snagu, krećemo se među (i sa) ljudima obavljajući svoje poslove (tj. živimo), nošeni nekom novom energijom i aurom. Pa nam je i sve oko nas nekako drugačije. Vidimo stvari nekim drugim očima, pa ono što je do jučer izgledalo strašno i neprihvatljivo sada je nešto s čime se možemo lahko nositi. Vidimo način za poboljšanje, a ne trpljenje stvari. Ako i ne vidiš, osjetiš da ga trebaš tražiti. Ne prihvataš da mora biti tako i da drugačije ne može. Tražiš argumente za to u Poslanikovom a.s. životopisu. I ne samo argumente, već što je još i bitnije, tražiš savjete i upute kako i na koji način. Pokušavaš dokučiti smisao.
I vidiš da ne možeš sam.
Eh, onda poželiš ljude. One koji Ga veličaju i koji Ga traže. Ne bilo koje. I taksi kada zaustavljaš, biraš kojem ćeš mahnuti, a nekamoli kada biraš sabesjednike. Još i najljepše je, kada On izabere za tebe, i nekako lagano te odvede do njih.
U onoj trci s početka priče, baterije izlape. Iman klimusa na tankim nitima, čuvaš ga još samo osnovnim šartima koje su usadili u nas još u mektebskim danima. Ispijena duša traži „utičnicu“ na koju će se priključiti, jer „uređaj“ kojim nevješto barataš samo što se nije izgasio.
I shvatiš – i završni ispiti, i diplomski rad, i posao, i razne zimnice, i kućne obaveze, i stalne kahve s prijateljima koje ne znaš odbiti – nisu vrijedni. Nisu vrijedni ako će se uz jedan krepki zvuk „bip“, nakon brojnih upozorenja na koja nisi reagovao, i uz poruku „battery is empty“ (baterija je prazna), duša izgasiti.
Najprije potražiš mir, zaroniš u Kur’an i misliš možeš sam. Teško. Onda te prijatelj pozove, treba mu uslugica koju ćeš rado učiniti. I iskreno pružiš ruku, drago ti da možeš biti koristan, ne znajući da si zapravo samo prihvatio ruku koju ti je Uzvišeni poslao. Ako je s Allahovim imenom, davanje je zasigurno i primanje. I odjednom se nađeš u divnom, prohladnom subotnjem danu, na čaju s dragim inasnima. Neke si tek upoznao, a već ti miluju dušu. Okrepljenje za nju, izmrcvarenu. Osjetiš „ono nešto“. Allahu, Tvoja Milost! Druženje osjećajima koje dijelimo. „Ne oni koji govore istim jezikom, već oni koji dijele iste osjećaje, razumiju jedni druge.“ Rekao Rumi.
Naslućujem: Hafizova škola – to je taj ruh, to je taj miris koji me obavio. Isti onaj koji me je prije šest-sedam godina, baš u ovo vrijeme namamio u studentski dom u Nedžarićima, na moje prvo predavanje o vjeri. Ne sjećam se koja je bila tema, niti se sjećam najbolje narednih, koje sam kroz godine pratila. Ali taj miris, i energija koja ispunjava prostor… Eh, to se ne zaboravlja. I ne treba ti puno, tek da te pomiluje pa da sve u tebi zaživi njegovim bojama.
„I danas osjetim miris za kojima sam bila spremna poći na kraj svijeta… Miris upute… Nikada poslije toga nisam osjetila da me išta obuzelo tako snažno… Jače od života…“
Pričali smo o svakidašnjim stvarima, ali nekako drugačije. U tome, prijatelj mi spominje kako smo potrebni društva ljudi koji blistaju tom Svjetlošću, nurom duše. Kako je ona zarazna, i prenosi se na prisutne. Allahovi odlikovani robovi. Odlikovani Njegovom milošću, snagom vjerovanja, istinskim znanjem. Odlikovani vidom – ne ovim očnim, već vidom duše. Jer „oči nisu slijepe, već srca u grudima.“ (22:46).
Možda su prozori duše bili zamaglili. No od te subote, kao da se počela usklađivati temperatura zraka u meni (lakše se diše), pa se kroz prozore jasnije vidi. Za koji dan, iz zadnjih redova na časovima moje najdraže profesorice tefsira, upijala je duša još čistog zraka. Disala dublje, smirenije, predanije. Prođoše drugi, treći dan… I dovedoše me kod hafiza Kenana, koji me je svojom pričom povremeno znao dovesti u takva stanja samorevizije, da sam dugo znala izbivati sa svih predavanja dok se ne dovedem u red. Ovaj put, govor kao da je bio naručen za mene. Da upotpuni, usmjeri i osnaži korake koje gazim.
Zahvaljujem. Shvatila sam: predugo sam izbivala. Baterija nikad nije puna, moraš je stalno priključivati na različite izvore energije. Osluškuj dušu, i traži Mu da te uputi na one s kojima je i tvoja uputa, na nasljednike Allahovog Poslanika (neka je mir i blagoslov Allahov na njega). Rekao mi je to prijateljski glas one subote, a preda mnom su bljesnula lica dragih učitelja koje sam puno poželjela. Još ih nisam sve obišla, ali polahko… „Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove.”(36:40)
S tim ajetom u mislima, plovim i ja.

„I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku. I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo vraća kao stari savijeni palmin prut. Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove.” (36:36-40)

 

Iz porodičnog magazina ZEHRA

© Divithana, 2013