Kroz ključaonicu duše…

Kroz ključaonicu duše…

Kada bi duše imale ključaonice pa da možemo kroz njih da provirimo…

Da vidimo u kojim dubinama nastaju snovi, i kako se strahovi tako brzo šire, gutajući nas poput hobotnice. Ne bih tražila zlobne duše. U njima je ionako teško išta vidjeti. Ne postoji svjetiljka za toliko tame. Često nas povuku u sebe, i vremenom i sami pocrnimo.

Tražila bih čiste, iskrene, nurli duše, što poput leptira zemlju krase. Jedva je dotiču, a svakoga razvesele. Ostave malo svoga šarenila na svačijem dlanu. Koje znaju da život traje koliko dio dana, ali ne štede sebe zarad tuđeg osmjeha. Napajala bih oči dušom koja na svojim krilima nosi sunce i grije one kojima je toplina potrebna. Svakoga dana bih išla na prozore takve duše.
Učila bih od nje kako da živim. Upijala svaki njen korak. Ponavljala bih dovu kojom ona štiti svoju čeljad i porodicu. Pomno pratila kako zalogaj hrane prinosi majčinim ustima, doveći da i mene Allah dž.š. nadahne takvom blagošću. Učila bih kako se živi ljubav svakim dahom, svakim korakom. Možda bih vremenom, kao i ona, počela da skrivam naranče u neprovidnoj vrećici, kako neko od prolaznika ne bi željno uzdahnuo, nemajući novca da ih sebi priušti. Posmatrala bih lice duše koja isijava nurom, koji obasja cijeli tvoj dan, ako te samo malo zakači.

Toliko je naših majki, sestara, koje nas svojim djelima, a ne riječima uče šta je život. Potrebno se samo okrenuti ka svjetlosti, ostavljajući tamu iza leđa.

© Divithana, 2013