Ko nas cijeni dovoljno?

Primjetila sam da nas ima dosta koji se frustriramo zato što nas neko iz naše okoline ne cijeni dovoljno. Frustriramo se jer muž ne cijeni trud koji ulažemo u domaćinstvo, frustriramo se zato što djeca ne vide koliko se ”žrtvujemo” za njih, frustriramo se zato što kolegica ne cijeni posao koji odradimo za nju, frustriramo se što šef ne cijeni našu posvećenost poslu. I tako se punimo frustracijama zato što se trudimo, a to se naizgled ne vidi ni ne prepoznaje.  I onda možda i odlučimo da se prestanemo truditi kad to već ne cijeni niko, ili se nastavljamo frustrirati pa to počne da utiče na sva naša životna polja. Razmišljala sam o tome šta bi bilo rješenje i shvatila da je rješenje u jednostavnoj zamjeni teza u glavi. Ne trebamo se mi truditi radi muža, djece, šefa, već radi sebe i onog računa gore koji se pažljivo vodi. Svaki naš trud je uredno zabilježen i itekako cijenjen, te će (aBd) biti i nagrađen. To treba da imamo na umu kada nas obuzme tuga slijedeći put jer smo se polomili oko nečega, a niko nam nije rekao ni hvala. Ne trebamo ni očekivati to hvala. Puno ćemo se bolje osjećati ako ga ne očekujemo i ako to ne radimo radi tog ”hvala”, već zato što tako treba i što time punimo račun za onaj svijet. Vrlo lako se možemo osjećati ispunjenim ako stvari tako postavimo. Da nas ispuni osjećaj postignuća sam po sebi jer smo nešto odradili, potrudili se i da nam to bude dovoljno, bez obzira ko je to vidio, primjetio ili pohvalio. Jer Onaj ko treba sve vidi i to je jedino što je bitno.

Prestanimo biti ovisni o mišljenju drugih ljudi. Pa čak i najbližih. Naravno, to ne znači da trebamo trpiti nepravdu i šutiti na sve. Treba na lijep način skrenuti pažnju na uloženi trud. Ali ne zato što nam je potrebna nečija potvrda, nego samo zato da se naš trud ne bi zloupotrebljavao i omalovažavao.

I isto tako ne treba zaboraviti da je naše da se trudimo a ne da brinemo o rezultatu. Trud je ono što se vrednuje, a ne rezultat, jer mi svakako na rezultat ne možemo uticati.

Sjetih se jednog predavanja Nouman Khana, kada je pričao o dva mladića koji su studirali. Jedan se jadan lomio učeći, ali jedva 60% na testovima dobije. Drugi mladić jedva i dohvati knjigu, a tamo 90% na testovima. Naizgled ovaj drugi je puno uspješniji od prvog. Međutim, kod Uzvišenog je ta matematika skroz drugačija. Tu se trud vrednuje i nije bitno koliko su na testu na kraju dobili,  trud prvog se više vrednuje od truda drugog. I to je pravedno!

Pa eto, neka nam to svima bude pouka. Nije bitno na kraju kakav će biti rezultat, jer svakako mi ne određujemo rezultat. Ali zato je na nama da se maksimalno trudimo i da sve što radimo radimo maksimalno dobro, najbolje što znamo.

 

Izvor: https://dnevnikjednehidzabice.wordpress.com/2016/05/12/ko-nas-cijeni-dovoljno/

© Divithana, 2013