Još jedna priča o hidžabu: Marama. Crvena. Svilena.

Još jedna priča o hidžabu: Marama. Crvena. Svilena.

Čitala sam nedavno tekst, koji je imao za cilj „rušenje predrasuda prema muslimankama na temelju toga nose li hidžab ili ne“, a koji  govori o tome kako je djevojka počela nositi hidžab kada je imala 13 godina, jer je takav običaj bio u porodici, i kako je tek počela da ustvari živi kada je isti u 20oj godini odlučila „skinuti“… i tako ja to čitam, i pitam se kako li će, pobogu, taj tekst razbiti sve one predrasude o muslimankama? O hidžabu? Kako, ako se djevojka osjetila slobodnom tek kad je isti prestala da nosi?

Okej, shvatam, bila je dijete, takav je bio običaj, a hidžab se ne nosi jer je običaj, jer tako mama, otac, ili neko treći kaže, nego jer to Bog da, da u jednom trenutku svog života shvatiš da si spremna da ispuniš ono što ti je On naredio. To bude kad/ako te Bog, a ne neko drugi, uputi.

I onda sam odlučila da i ja napišem tekst, koji će također da razbije te predrasude… ili neće? Jedno od ta dva, što bi rek’o Vasa Ladački.

Helem, imam 27 godina. Hidžab sam počela nositi kada sam imala 25 godina. Do oktobra, te godine, bila sam, kako Kana kaže, normalna kao sve druge djevojke… i onda sam se „pokrila“. Znate ono, stavila maramu na glavu, i sakrila određene dijelove tijela da ne budu na „izvol’te“.

Kad sam, dva mjeseca ranije, saopćila porodici da sam odlučila da počnem nositi hidžab, većina ih je bila blago šokirana. Inače niko od ženskih članova porodice ne nosi hidžab, niko nije pretjerano redovan u džamiji, to neki od njih čak u jesen peku, a tokom cijele godine pijuckaju rakiju, to psuju na manje i veće nepravde i sl… kao i većina nas, budimo realni. Onda je bilo komentara „pa tebi će život stati kad se pokriješ“, „nećeš moći sama putovati“, „nećeš se moći zaposliti“, „pa kako ćeš momka naći“ i sl.. Nisam se pretjerano (nisam uopće!) obazirala na te komentare… Bitno mi je bilo da je mama (koja također ne nosi hidžab) dala zeleno svjetlo, a ostali će odgovore dobiti vremenom. Acta non verba, ne?

I tako, osvanulo te godine treće po redu oktobarsko jutro, umjesto neke frizure, ja sam stavila maramu.

Crvenu.

Svilenu.

I vjerujte, nije mi tog jutra stao život.

Nije ni sljedećeg.

Ni onog poslije.

Dvije i po godine poslije, još uvijek sam živa i zdrava. Za te dvije i po godine putovala sam prvi put sama, avionom u Švicarsku, obišla tamo nekoliko gradova, i ništa loše mi se nije desilo, baš naprotiv! Putovala sam i u Austriju i Italiju, i dalje i ništa. Onda sam ljetos prvi put posjetila Banja Luku, i provela tamo tri nezaboravna dana. Upoznala toliko pozitivnih i divnih ljudi.. stekla prijateljice za cijeli život izgleda – Nikolinu i Merimu. Ovih dana banjalučanin David i ja planiramo da posjeti moj grad, jer mi život nije stao, jer ga živim, i uvodim nove ljude u njega…

Bila sam u Beogradu, hajd rekoh dok mi život nije stao, da odem malo i tamo… prelijep je Beograd, i otići ću opet. Bila sam početkom godine na Balaševićevom koncertu u Novom Sadu, i ta četiri sata sam uživala k’o nikad ove zime…

Zaposlena sam. Znate ono – radim u firmi gdje se jutrom s kolegama i kolegicama pozdravljam sa „jutro/selam/ćao, naspavali? Kako ste?“.

Zaljubljena sam.

Momka nemam, jer mi je ne tako davno srce bilo, ne slomljeno, nego samljeveno u prah, pa čekam da se oporavi i na koncu, ohrabri i ojača. Momka nemam jer je to trenutno moj izbor.

I dalje izlazim, uživam, pjevam, smijem se…

I dalje živim.

To što su oni nemiri u meni mirniji zadnje dvije i po godine, to je znate moja stvar… To što se osjećam slobodnom i sretnijom kao nikad prije, i to je znate moja stvar. O tom ne pričam nikom. Jer to moji ljudi primijete. I niko više ne pita ona,da nekažem glupa pitanja, s početka teksta. Moja sloboda je počela kad su nemiri u meni počeli da se smiruju.

Neko te nemire smiri cigaretom.

Neko seksom.

Neko čašom piva.

Neko na času joge…

…a neko, poput mene, šarenom maramom pokrije kosu, okrene se dolje prema Arapskom poluotoku, (smjer gdje se muslimani okreću za vrijeme molitve), otvori dlanove i kaže „fala ti Bože za život, zdravlje i slobodu!“

I opet svi zajedno, pod istim nebom, živimo, družimo se, volimo.

Iz inata!

Predrasudama uprkos.

P.S. „Allahu moj, Živi i Vječni, Svemogući i Sveznajući, onim djevojčicama, djevojkama i ženama kojima treba hrabrost da stave hidžab, podari hrabrost. Onima kojima treba uputa, uputi ih Allahu moj, a onima kojima treba vremena, podari vremena. Podari im samo ako je to za njih hajr. Allahu moj, molim Te, ne uzimaj nas Sebi dok ne budeš zadovoljan nama. Amin, ja Rabbi!“

 

Dinana Hodžić

© Divithana, 2013