Gužva na sabah namazu

Gužva na sabah namazu

Mati nas je uvijek budila odjednom, onako, đuture na sabah. Mi mlađe, a bila nas je puna kuća, smo skakale prve i jedna preko druge trčale da uzmemo abdest. Često je bilo i svađe pa je mama, zikreći na svom tespihu koji je dobila od rahmetli nane, s glasnim subhanallah, elhamdulillah ili Allahu ekber smirivala situaciju. To je nama u prevodu značilo:

„E ček da završim pa ću vam ja dat’ svađu“!!

Nama je samo bilo bitno da prve završimo s namazom pa da se onim ostalim zadovoljno smješkamo ispod toplog jorgana. Dječija posla!

Stariji su bili mudriji. Polahko bi, jedni pa drugi ustajali i abdestili, jer puna kuća čeljadi na jednu česmu je ipak zahtijevalo neki red i plan.

I kod mene s godinama puna kuća. Dok su djeca manja nekako laganije ide, a ja još nosim slatku traumu iz djetinstva. I nekako na pola puta raziđosmo se oko toga kad je najbolje klanjati sabah. Tako da jedni klanjaju odmah u zoru, drugi na sredini, a treći pred istek vremena. Alarm zvoni svako petnaestak minuta. Onako diskretno, samo da probudi vlasnika. I nema gužve. Samo nek se klanja. Uistinu sam mnogo jutara zahvalila Milostivom na prelijepom osjećaju. Osjećaju kada vas probudi zvuk vode kojom vaše čeljade abdesti.

Svaki se trud isplati. I mamin i moj. Hvala ti Allahu!

Nedavno smo prenoćili kod mame u proširenom sastavu. Čula sam mamin budilnik i njeno otežano ustajanje na namaz. Kontam poslije nje ću, ali zaspah. Probudi me istim toplim riječima kao kad sam bila djevojčica:

„Hajde,šćeri, sabah! Hajde, ne gnijezdi se. Skoči odmah!!

I ja, kao ona nekad  malena djevojčica, odmah ustanem. Kontam prva ću.

Otvaram vrata hodnika koja vode do kupatila i imam šta vidjeti. Red se oteg’o k’o u onoj nekoj reklami. Bože, ne mogu da vjerujem!!!

Stojim  na kraju reda i pokušavam da sredim misli. Ljuta na sebe što ne ustah za materom odmah. Tad bi bila prva i već i u krevetu. Opet ona djevojčica u meni. Da se vratim dok se svi izredaju? Ne! Previše sam pospana, vjerovatno ću zaspati i prespavati sabah. I majka će nastaviti sa pozivanjem, bez obzira što se treba čekati na abdest. Mirim se s činjenicom i posmatram ostale. Svako na svoj jedinstven način nosi se sa datom situacijom. Neki gunđaju, neki su samo namršteni, a neki od svega prave šou i nasmijavaju druge. Ono što ih ustvari i karakteriše kroz život. Duhovitost, ozbiljnost, mudrost, sebičnost……svi isti, a u isto vrijeme opet tako različiti, ali moji.

Sjedam u ćošak, sad već pomirena sa situacijom, i strpljivo čekam. Uputim Velikom i Silnom dovu za sve nas i zahvalim Mu se što ih imam ovakve.

Dok dođoh na red zatekoh majku pored tople peći kako potkuhava hljeb.

„Što nisi ostavila ja bih, evo samo da klanjam“-rekoh joj.

„Ma jok, kod tebe vazda ostane hrsuza, a znaš da ja to ne volim“!

Ko će vam iskrenije reći istinu u lice do mati? Nasmijem se. To je moja majka!

Žena, kraljica, beton, vrh. U isto vrijeme i hamal i sultanija! Moja majka.

© Divithana, 2013