Dova

Dova

Mislila sam otšutiti i otplakati i ovaj 11. juli kao i sve ove do sada, ali me ove neljudske izjave natjeraše da podijelim svoju pjesmu, koja je nastala 11.jula ’95. godine u jednom stančiću u Abu Nusajru, jednom dijelu Ammana u dalekom Jordanu. Pomno sam pratila i otplakala svaki izvještaj o dešavanjima u Bosni, Srebrenici…., grijući malo srce što je kucalo ispod moga srca, istovremeno držeći na krilu još dva srca koja su uzbuđeno kucala, jedno od 5 godina i drugo od 3 godine. Plakali su i oni sa mnom, ne znajući zbog čega, ali su uplakani gledali u svoju majku kako plače i strašne slike koje se mijenjaju na ekranu. Onako malehni, shvatali su da se dešava nesto strašno tamo daleko, gdje se nalazi naša kuća. U srcu koje je rođeno i odgajano da ne mrzi, već da voli, da ne odmaže, već da pomaže, da vidi i čini samo dobro, a ne zlo, da ono što želi sebi, želi i drugima, u bolu i tuzi iznjedrilo je ovu pjesmu. Zbog njene poruke koju šalje, često se uhvatim kako je recitujem, onako u sebi. Ne prođe ni jedan iftar, a da je ne spomenem u svojoj obimnoj dovi, ni jedna prilika za činjenje dove, a da je u sebi ne spomenem. Meni služi za osvježavanje pamćenja, a onome kome je namijenjena, da ga sačuva od samoga sebe, a takođe i nas Bošnjake od njega samoga.

DOVA

Kad bi se pogledom moglo ubiti,
davno bi moj ustrijel dušmanina stigao.
Kad bi se suzom moglo utopiti,
davno bi se dušmanin u toj rijeci utopio.
Kad bi se krikom moglo rastrgnuti,
davno bi dušmanin rastrgan bio.
Kad bi se uzdahom moglo ugušiti,
davno bi dušmanin bez daha ostao.
Kad bi se kletvom moglo satrti,
davno bi dušmanin sa zemlje nestao.

Kad ne mogu pogledom ubiti,
kad ne mogu suzom utopiti,
kad ne mogu krikom rastrgnuti,
kad ne mogu uzdahom ugušiti,
kad ne mogu kletvom satrti,
JA, žena, majka, mogu dovu činiti.

“Znam, o, Allahu dragi,
da veće kazne i boli na ovom svijetu nema,
od onoga što dušmanin sam sebi
za Džehennem sprema.
Al’ molim Te, al’ molim Te, o, Allahu dragi,
nek ga stignu dani,
kada će mu sinovi i kćeri postati,
PRAVI MUSLIMANI!!!!”

Šemsa Mujkanović

Pjesma je objavljena u Islamskim informativnim novinama “Preporod”.
Ps. jedna moja prijateljica, stara hadžinica, kad se vratila sa hadždža, rekla mi je da me se sjetila kad je bila na Arefatu sa dovom i da se sjetila ove moje pjesme, koju je ranije čitala u Preporodu, i da je po uzoru na nju i ona činila dovu.
Ali, mi u Allahovom Poslaniku imamo najbolji uzor, pa i ova pjesma je napisana po uzoru na njega.
Neka je svaka hvala i zahvala upućena Uzvišenom Allahu, a salavat i selam Njegovom Miljeniku i našem Poslaniku Muhammedu, as.

© Divithana, 2013