Bebe u džamijama

Bebe u džamijama

Imam je već počeo govoriti. Znala je da kasni, ali je svejedno htjela prisustvovati namazu. Brzo je podigla svoju bebu i nervozno kročila u mesdžid, gledajući desno i lijevo. Poslije svega, ovo je bio prvi put da je sama ovdje; tek se doselila i nije poznavala nikoga. Kako je sjela sa bebom u krilu, dok joj je srce lupalo u grudima, mogla je osjetiti znatiželjne oči usmjerene u njenom pravcu. Međutim, ona je buljila u pod; previše nervozna da susretne te poglede i pokušala se koncentrisati na ono što je imam govorio.

Ali, i njena beba je, također, bila nervozna. Nije poznavao ovo novo mjesto… ove nove ljude i sve znatiželjne oči. Nikada nije bio u mesdžidu prije. Htio je ići kući. Ona je znala da će biti nervozan u novom okruženju, ali je mislila da to može iznijeti.
Ona lično nije bila mnogo od prakse cijelog svog života, ali sada je bila majka i osjetila je važnost odgajanja u islamu. Bila je odlučna da poduči svoje dijete o ovoj religiji, od samog početka, ali je prvo morala raditi na sebi. Htjela je učiti i odlučila je, da bi najbolje mjesto za učenje o islamu, bila džamija i ovo je bila njena prva posjeta.

Međutim, dječak je postajao nemiran i vidjela je da je počeo cviliti. Ipak, nadala se da ga može smiriti dovoljno dugo, dok traje namaz. Ali, čim je imam završio sa uvodnim predavanjem i rekao Allahu ekber, beba je počela plakati. Na početku tiho i kao kroz negodovanje, a onda na sav glas. I sigurno da nije bila spremna na zavijanje koje uši para ili histerično jecanje koje pratilo sve. WAAAAW!!!

O, moj Bože. Kakvu strašnu buku pravi! Šta da radim?

Mislila je za sebe, u panici. Nije htjela da prekine namaz. Pokušala ga je podići, ali previše se meškoljio. Shvatila je da je preglasno plakao, ali nije bilo mnogo toga što je mogla uraditi. „Ipak je samo beba!“ rekla je sama sebi. „Sigurno svi razumiju.“

Željela je da namaz ubrzo završi da bi mogla smiriti svoje dijete, ali prije nego što je imam i predao selam, svi su skočili na nju!

„ZAŠTO NE UŠUTIŠ DIJETE?“ vrištali su. „ZAR NE VIDIŠ DA KLANJAMO?“

„Zašto si došla u džamiju?“ neko je promrmljao, oštreći zube.

„Ostani kući sljedeći put!“ drugi je prosiktao.

„Aali… ali, ovaj.. Tako mi je žao.“ prošaptala je.

Sa glavom jako nisko dolje, treptala je jako da zaustavi suze koje su navirale, dok je pokušavala progutati veliku knedlu u grlu. Mislila je da je ovo mesdžid. Ovo je mjesto gdje ona i njena beba trebaju biti dobrodošli, gdje je željela biti, da uči o islamu i podučava svoje dijete.

Kako mogu biti tako zli prema njoj? Zar nisu shvatali da nije bila njena krivica što je dijete počelo plakati.

Bez ijedne riječi više, brzo je pokupila svoje stvari, podigla dijete i žurno napustila džamiju, bez da se osvrnula.

Sada, hajdemo nazad u jedan drugi scenario. 1400 godina prije. U bolje vrijeme, na bolje mjesto, u drugi mesdžid… pozivajući se na ovaj hadis:

Jedan beduin je urinirao u džamiji i ljudi su požurili da ga napadaju. Božiji Vjerovjesnik im je naredio da ga ostave i da pospu kantu punu vode na mjesto gdje je urin prešao. A onda je Poslanik rekao: „Poslan si da olakšaš stvari (za ljude) a nisi poslan da činiš stvari težima za njih.“ (Buhari)

Ovo ilustrira za nas savršen primjer kakvo naše ponašanje treba biti. Pokazuje nam nepokolebljive principe islama, a to je da, ukoliko u našem društvenom životu se desi neki neprijatni incident, trebamo se držati smirenim i pokazati toleranciju i strpljivost. Trebamo se koncentrisati na pronalasku rješenja za probleme, a ne samo razmišljati u smjeru kazni za one koji su počinili neko nedjelo. Trebamo pronaći načine koji bi olakšali, umjesto pogoršali problem.

Gdje nam je osjećaj za toleranciju i strpljivost? Gdje nam je osjećaj za suosjećanje i milost? Kada i gdje ćemo pokazati, ako ne u džamiji, od svih mjesta?

Poslanik (saws) kaže: „Onaj koji ne pokaže milost prema drugima, neće mu se ukazati milost.“ (Buhari)

Jesu li sestre zaboravile vrijeme kada su imale vlastitu, malu djecu koja su također plakala?

Poslanik (saws) je razumio agoniju koju majka prolazi kroz te trenutke i vrijeme. Zbog toga je i rekao:

„Kada uđem da obavim namaz, imam namjeru da odužim. Onda čujem plač djeteta, pa skratim namaz, znajući koliko je teško majci jer joj dijete plače.“ (Buhari)

I zar ne trebamo toplo primiti onoga ko prvi put dolazi, i učiniti da se osjeća dobrodošlo i prihvaćeno… posebno oni koji se tek vraćaju islamu? Zar nije blagost i tolerancija osnova našeg imana… esencija naše dawe?

Kao što Allah kaže Poslaniku (saws):

„Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.“ (El Imran, 159.)

Zar se ne trebamo ponašati prema kurtoaziji jedni prema drugima?

Muhammed saws nam kaže:

„On je loša osoba u Allahovim očima koji se ne ponaša po kurtoaziji i ljudi izbjegavaju njegovo društvo zbog lošeg ponašanja.“ (Buhari)

SubhanaAllah!

Je li ovo bio način da se ophodimo prema novoj sestri?

Zašto nismo bili nježni i milostivi prema njoj?

Zašto nismo mogli biti strpljivi s njom i njenom bebom?

Nismo li se mogli bolje ponijeti u ovoj situaciji?

Jesmo li bili razlogom koji ju je odgovorio od dolaska u džamiju?

Ovo su samo neka pitanja koja se trebamo zapitati. Ovo je samo zagrebana površina u namjeri da ispitamo svoje namjere i reakcije na kojima se testira iman i sabur, poštovanje prema svima.

Da nam Allah olakša na dunjaluku i primi kao hajr svaki naš trud i dobro prema drugom insanu. Ispitajmo svoje namjere i djela i trudimo se ispraviti, makar i sitnice bile. „Allah će vaš trud sigurno vidjeti.“

Allah se kune vremenom, pa iskoristimo ove mubarek dane i mjesece onako kako je On zadovoljan.

 

(Muslim Matters)

© Divithana, 2013