Ašikovanje na starinski način

Ašikovanje na starinski način

Teški opori zrak se prostirao podrumom. Svjetla nije bilo. Tek napola prigušen fenjer je naslućivao sjenke. Tim bolje, jer je mrak vješto sakrivao naš strah, dopuštajući nam na taj način da se barem za kratko prepustimo osjećaju sreće koji nas je podsjećao na stara dobra vremena.

Večera je završena. Ako bi se ono moglo nazvati večerom. Pola kriške hljeba, starog najmanje tri dana, i šolja mlakog čaja od Bog zna kojih trava. Ali dobro je. Ne smijemo se žaliti. Na kraju, opet imamo večeras gdje spavati i barem smo nešto prezalogajili. Neki nemaju ni to. Kukavica na satu je najavila sedam sati. Vrijeme je. Svi smo radoznalo gledali u staru ženu zamotanu zelenom dekom.

Zvali smo je nana Zuhra. Brižna, dobra nana Zuhra. Uvijek spremna pomoći. Pokloniti lijepu riječ. Pomilovati po kosi i pružiti zagrljaj utjehe. Eto, takva je bila naša voljena nana. Večeras je bio njen red da priča svoju priču iz mladosti. Nestrpljivo smo iščekivali šta nam ima za reći. Nakašljala se. Pogled joj je pao na Mahira i Martinu, koji su sjedili u kutu, držeći se za ruke. Upoznali su se u ovom podrumu. I evo, već dva mjeseca se zabavljaju. Njihova sreća nam daje snagu u bolje sutra, a opet njihova bezbrižnost nam govori o besmislu i ovog rata, i tih silnih granata, i na kraju smrti.

Vjerovatno se pitaš kako je moguće da je jedna pravoslavka u istom košu sa muslimanima. Pa lijepo. Naša generacija je odrasla ne gledajući niti u nacionalnost, a kamoli u vjeru. Mogli smo se svi zajedno igrati, smijati, plakati, dijeliti bombone i udarce. Nismo zavidjeli jedni drugima. Nismo smišljali smicalice nauštrb one druge strane. Ne. Mi smo bili kao jedno. Gledali smo jedni na druge kao da smo svi bili isti. Ali onda je naišao neki nacionalistički vjetar koji je otpuhao sve ono što je bilo dobro u nama, natjerajući nas da uzmemo pušku i uperimo u onoga koga smo do jučer bratom nazivali. Eto, takav ti je život, moj prijatelju. Nego, da se ja vratim na priču naše nane Zuhre. Tako je ona njih gledala minut, dva, a nakon toga je sklopivši oči započela svoje kazivanje…

„U moje vrijeme zabavljanje nije bilo ‘vako. Ma kakvi. Momče nisi smjela harno ni pogledati u oči od stida. Ako ti koji priđe na sijelu pokoju progovori s njim, ali nemoj previše da ne umisli da si svakakva đevojka. A tek ako ti pođe skinuti kakvu trunku s dimija, kobajagi, ma ni pod razno. Ako ti dohvati rukom mahramu ili dimije ti si već njegova. Udaji se što brže moreš dok nije pukla sramota.

Onim đevojkama što su bile na najboljem glasu, one čestite i vrijedne, ejh njima momče nije dolazilo pod pendžer – jok, nit’ su išle po sijelima – jok, njima je momče dolazilo u kuću. Prvo kod babe po izun, pa onda malo progovori s njom, i tako nekolike puta, pa kad je upoznaš tad’ je i povedi svojoj kući. Et’ tako ti je to bilo u moj vakat.

Danas čujem nešto govore ne udaji se dok ga dobro ne upoznaš, more te prevarit’. Ma slušaj, prevarit će on tebe svakako. Da se deset godina ti s njim vodaš on će se tebi pretvarati. Kako su stariji ljudi kazivali: ‘Dok te mami šećerom te hrani, a kad te namami i hljeba ti zabrani.’ Nije to džabe. Nego ćeš ti ‘vako: Najprvo je da ti se on svidi na pogled. – ‘Fizički, nano’, dobacio je Faruk. – ‘Jeste, sine, tako. Eh, onda ti njega malo ispitaj, da vidiš kako razmišlja. Dokle more dobacit’ s pameti. I zadnje je da pođeš za njeg’. A vi, – pokazala je rukom na stranu kauča gdje su sjedili momci – tad je na vama da ih pitate da pođu za vas. Eh’ et’.

I još da vam vaša nana kaže, dobro gledaj kakvog ćeš insana izabrati. Hoćeš li potrefiti insana ili hajvana. More, valja ti s njim ili sa njom zanoćiti. Nije prije bilo u nas da se možeš babi i materi vratiti kad hoćeš. Jok, kad jednom izabereš nejma ti se više vraćat’. A more bit’ da je to bio i bolji vakat. Ovo danas se za malo nešta rastjeraju. Helem, otvori četvere oči kad biraš, a kad već pođeš za njeg’ onda zatvori jedno. Tako kazivaju stari.

Što ti je i ovaj ženski insan čudan. Kod babe i matere bude tolike godine, oni je hrane, oblače, za evlad samo što od džigere ne otkinu, a ono opet kad dođe vakat za svojom sudbom pođe. Kako je to Allah odredio i usadio toliku ljubav među mladencima. Kći, i pored tolike ljubavi što gaji prema roditeljima, ostavlja ih i polazi u novi život sa strancem. Ejh šta ćeš, takav ti je ovaj naš dunjalučki vijek. – reče nana Zuhra, uzdahnu teškim uzdahom –  „Dosta od mene!“ – i mahnu polako ustajući.

Svi smo voljeli nanu Zuhru i njene priče. Voljeli smo i Mahira i Martinu. I naš podrum. I razgovore do u kasnu noć. I onu hranu, što je ličila na sve osim na hranu. I jedni druge. Voljeli smo jedni druge. I nekako, kao da smo zavoljeli i taj prokleti rat što nas još više zbliži i ujedini. I tako, posebna sjećanja smo gradili u našem malom podrumu, iščekivajući mir i potpunu slobodu.

© Divithana, 2013