Žene – Jučer, danas i sutra

Žene – Jučer, danas i sutra

Žena kao najljepše i najnježnije biće koje je Bog stvorio, uvjetovana životom u mogućnosti je da se preko noći pretvori u hladnog ratnika lavljeg srca koji je spreman riskirati sve da bi spasio i  zaštitio sebe i one koje voli. U to sam se uvjerila devedest i treće godine kada sam kao desetogodišnja djevojčica držeći se za majčinu ruku bila primorana gledati sve grozote koje su vršene nad ženama iz mog kraja. Također, posmatrajući sve to duboko u sebi zaklela sam se da ću svoj život provesti pod policijskom uniformom. Jednostavno sam htjela pokazati da sve žene, ma gdje god se nalazile trebaju biti sigurne, ali također da i žena može pružiti sigurnost.

Nakon rata, preselili smo se u Sarajevo. Mama je nastavila prijeratni posao nastavnice maternjeg jezika, danas bosanskog jezika i književnosti. Tata je svoj mir pronašao u slikanju, a ja sam počela živjeti svoj san. Završila sam policijsku akademiju što je u to vrijeme bilo jako čudno i neprihvatljivo. No, zahvaljujući majčinim riječima i uputama te svom inatu ubrzo nakon toga postala uspješna policajka u Sarajevu. Život je postao bolji, a ja sam u svakom radnom danu sve više i više uživala.

U septembru dvije hiljade i osme mami su dijagnosticirali rak dojke. Uzaludno bi bilo pokušavati dočarati osjećaj koji se radio u meni kada sam to saznala, jer znam da je to ništa u usporedbi sa maminim osjećajima koje niko drugi sem nje ne može opisati. Prihvatanje je teško palo svima, ali mama se prva i najjača digla i kao takva otišla na liječenje. Ni u jednom trenutku nisam osjetila njenu slabost i umjesto da ja nju: ona je mene tješila i ohrabrivala.

Nikada neću zaboraviti dane kada sam trčeći sa posla ka njoj ulazila  u praznu bolničku sobu. Poslije bi me dežurna sestra odvela na pedijatriju gdje bih je zaticala sa dvadesetak dječaka i djevojčica koji su sjedili oko nje i pomno slušali njene priče. Djeca su je voljela i ona je uvijek nalazila neke interesantne priče koje bi njoj i njima pomogle da zaborave na stanje u kojem se nalaze. Redovno sam joj donosila klupka raznih boja od kojih je plela divne šaliće, kapice i rukavice, a potom od tate zahtjevala da ode u naš rodni kraj i podijeli ih povratničkim porodicama. Uvečer, pred spavanje razmišljala sam o svojoj majci heroini i nisam našla niti jednu riječ kojom bih mogla da je opišem. Čak sam se nekada pitala da li je moja mama uopšte bolesna. U tom periodu kao i sada ona je bila moj neiscrpan izvor snage i sreće.

Godinu dana nakon liječenja saopštili su nam da je mama zdrava i da je sav taj pakao konačno iza nas. Nikada neću zaboraviti osmijeh na njenom licu koji se zadržao dugo nakon tog momenta. Odmah nakon toga otišla je na pedijatriju, pričala sa svojim drugarima, grlila ih i ljubila. Čak i danas ode do njih sa slatkišima i  riječima ispunjenim ljubavlju. Pletenje nije prekinula štaviše sa njim je nastavila ubrzanim tempom. Sada kada zajedno sa mamom odem na kliniku vidim desetine žena i u njima isto ono što sam vidjela u svojoj majci. Fascinira me to što žene nikada nisu toliko bolesne koliko mogu izmoći snage za sve što ih snađe.

Danas je bosanska žena razapeta između domaćice, majke i poslovne žene, ali u svim poljima je jednako uspješna zbog čega zavist i sputavanje pršte na sve strane, ali žena kao žena živi na principu ljubavi i vjere koju crpi iz svakog čovjeka i čija snaga nestaje samo samim umiranjem žene.

BASARA EMINA

Tekst prenosimo u cjelosti, bez intervencija.
Slika preuzeta : www.dobarpartner.hr

© Divithana, 2013