Trešnjin cvijet (3/3)

Trešnjin cvijet (3/3)

One noći kada su me ranjena donijeli kući, bijaše sva slomljena. Bojao sam se za nju, više nego za sebe. Trudila se da sakrije, no suze je nisu slušale.  Glas joj je drhtao, i sva je drhtala, krhka kao nježni cvijetak na vjetru. Uplašena kao grlica u oluji, stiskala je ramena kad bi se lagano zatresla. Bdjela je nada mnom, čitala mi, govorila o svom djetinjstvu, o uspomenama. Kao da sve to upravo  gleda, govorila je o vlatima trave njihane vjetrom, o mirisu dunja sa njenog ormara, o slasnim šeftelijama, o uklasaloj i otežaloj pšenici, talasanju žitnih polja pokraj Drine…Sjećala se ruku svoje majke, oca kako slaže otkose na rosnoj livadi ponad kuće, sjećala se čak i mirisa zemlje poslije jesenjih pljuskova… Načas bi me bol savladao, a ona je nastavljala (kao da bi prestanak njenog pričanja bio prestanak mog življenja). Željela bi, kaže, da rodi sina, pa da bude isti kao ja, blage naravi, i da voli sve, kao ona. Ime bi mu bilo, veli, Ismail. Sin Jusufov i Merimin. I imao bi obraze kao zrele trešnje, a kosu poput zrele pšenice. Znao bi nizati otkose trave kao djed, a junak bi bio kao otac, dobričina kao dajdža… Kliktavo bi se smijao kao tetka Zehra, dodavala je nježno. I tako bi me uspavala, a ona bi otišla tkati naš prvi ćilim. I trešnjin cvijet na njemu. Za sina, Ismaila.

Kada je glad uzela maha, ratu se nije nazirao kraj, a Srebrenica polahko izdisala – teška srca gledao sam svoju Merimu kako zaobljena trbuha sporo odmiče šumom ka slobodnoj teritoriji. Sve moje otišlo je tada sa njom, a dugo se opirala i molila me da je ne šaljem, da će izdržati, da nam je zajedno lakše… Nisam mogao podnijeti da gladuje, da vehne, pati. Molio sam je, preklinjao, i otišla je. Moja trešnja, moj maslačak, moja mudra Belkisa, moja kraljica.

I nikada nije stigla na slobodnu teritoriju. Bar ne na ovom prolaznom svijetu. Nikada se niko iz te grupe više nije javio da je živ.

A ja sam se nadao. Sanjao sam i čeznuo. Plakao sam skrivajući se u njenoj sobi, u sjeni njenog – našeg prvog ćilima. Trešnju sam zaobilazio, ali, tjeran očajem nesretnika, napravih jednog jutra na njoj ljuljašku. Da dočekam sina Ismaila, dječaka blage naravi. I njegovu majku Merimu, moj trešnjin cvijet, kad mi se vrate. Pa da im prostrem naš ćilim pod krošnju, mehki ćilim na mirisnu zemlju bosansku, ispod vedrog srebreničkog neba…

Čini mi se da nikad vedrije nije bilo kao onog vrelog julskog dana kada sam, napokon, ugledao zastavu slobode sa ljiljanima. Nakon brojnih operacija, nudili su mi da se liječim kojekuda, van Bosne. Ali, ja sam i dalje tražio bilo kakav trag o njoj. Želio sam biti, patiti i bolovati u njenoj blizini. Želio sam da ponovo udišemo isti zrak, pijemo istu vodu, da grlimo sina… Želio sam, dragi Bože, samo da doznam je li živa, pati li, da doznam…

Prije sedam mjeseci u jednoj grobnici nedaleko od Zvornika pronašli su sićušni kostur. Zazeblo me oko srca. Sa teškom borbom u duši, javio sam se da dam krv za identifikaciju. U dubini duše želio sam i sam patiti, kao da bih time povratio vrijeme. Nošen očajem, i sam sam posjetio to mjesto. Upozoravali su me da je bolje ne gledati, da je teško, tužno…

Ali, ničim nisu mogli objasniti osjećaj nemoći  koji me savladao kada je uz te sićušne kosti bljesnulo nešto na suncu. Sitni bijeli kamičak, a oko njega par ružinih latica, jedva rumenih. Bljesnu mi opet ona slika djevojčurka, snažan oštar bol zgrči cijelo moje tijelo, i, obliven studenim znojem zaronih u tamu. Volio bih da se iz nje nisam probudio.

Oca su, čuo sam, ubili u Potočarima. Majku smo ukopali još onih dana kada smo Merimu ispratili, a Zehra se udala i rodila sina, Ismaila. Rijetko navrati, bojeći se da nehotice ne spomene, ne podsjeti. A meni je knjiga najčešći drug. Gledajući niz kolica u mjesto gdje su nekad bile noge, odlučio sam drugima pomagati da to ne dožive. Upisao sam studij medicine da spašavam i liječim očeve djeci, i djecu očevima i majkama. Da jednom zajedno sjednu na ćilim, pod obeharalu trešnju. Da čitaju o travi, nebu, morima, da žive u svijetu gdje trešnje dozrijevaju i majke djecu rađaju, i ćilime tkaju…

Zažubori iznenada cvrkut ptica, srce mi zalupa, prože me opet onaj osjećaj – sa Bijele džamije se prolomi ezan. Zagrli usnulu Srebrenicu. Kotrljajući teška kolica, zaustavih se tek na rubu avlije, ispod krošnje. Pomilovah zeleni nišan, pa onaj manji do njega, prekriven ružičastim laticama behara. Niz obraz se skotrlja suza, i nakvasi dlan ispružen u dovi za nju, Merimu, moj trešnjin cvijet, i našeg nedočekanog sina, Ismaila, dječaka blage naravi.

P.S. Posvećeno svima onima koji svoje voljene nisu dočekali, ma koliko dugo su im se nadali, iz pokošenih cvjetova Srebrenice, svima čije su ruke ostale prazne dok su čekale bar još jedan zagrljaj, svima čiju suzu nije imao ko da obriše, svima koji su voljeli nekoga, jednom, u Srebrenici…

Autor: Sabira Bećirović

© Divithana, 2013