Trešnjin cvijet (2/3)

Trešnjin cvijet (2/3)

Kada sam, između dva odlaska u mokri, blatnjavi rov, odlučio da se oženim Merimom, otac me, kao malog dječarca, posadi kraj sebe govoreći: „ Sijeda je, haman, imala nešto da ti kaže. Veli da ne bi nipošto zaboravila.“

Po šuštanju dimija znao sam da je, kao slučajno, bila blizu, da nas je čula. Polahko, kao da se boji da mrava ne zgazi, mati uđe i bojažljivo sjede ispred mene, naslanjajući se na očevo koljeno, valjda se tako osjećala sigurnije.  Malo oćuti, pa otpoče:

–         Odlučio si, sine?

–         Pa, odlučio, majko.

–         Hairli bilo, sine moj! Nego, nešto bih ti voljela pravo kazati, ali belćim se bojim da ćeš na mater zahatoriti… Merima je, sinko moj, sirota. Nema ni oca, a ni matere, ni kuće svoje, do samo jednog brata, siroče i on hud. Tuga je to golema, sine, i pregolema. I nemoj, sine, da je ucvijeliš, sirotu, pa da zahatori, da zaplače na tebe – kao da sam i ja zaplakala, čuješ li?!

Glas joj prepuče, ramena joj zadrhtaše, i već sam znao šta se sprema. Niz obraz (primijetih kako je još uvijek nježan i lijep, čist) joj se ukrade suza, a za njom još jedna, no mati ih brzo sakri rubom šamije. Sagnem se, zagrlim je onako krhku, izljubim joj mršave ruke i, jedva skrivajući jecaj, šapnem:

–         Neću, majko. Neću. Ni za šta na ovom svijetu neću…

Tada se bez riječi podiže, priđe sehari u dnu sobe, otvori je i izvadi neki zamotuljak i, pružajući mi ga drhtavom rukom, reče: „Evo, sine, čuvala mati za ovaj dan. Nije Bog zna šta, ali red je nevjestu darovati. Rat dušmanin, trag mu se zameo! Nije insan ni slutio, a to se zateklo, pa eto…“ I opet je glas izdade, ne stiže šamiju do lica donijeti , kad se bujica suza ote iz krupnih lijepih očiju.

Bijaše to nježnoplava svila, poput ljubičice kad prosine iz trave u proljetno jutro, protkana jedva vidljivim grančicama, a u basmu umotan tanak prsten. Od zlata. Na njemu sitan cvjetić sa par latica, jedva i dotaknutih rumenom bojom, a u sredini svjetluca bijeli kamičak. Malo je reći – ali mogao sam poletjeti od radosti, od iznenadne sreće koja me obuzela.

Otkako je Merima kročila u naš dom, ništa više nije bilo isto. Vrijeme smo mogli dijeliti na ono prije i ono poslije njenog ulaska u avliju, u naše živote. Otac je češće govorio, a manje sjetno gledao u ruševine. Sve rjeđe smo ga zaticali dok grčevito stiska izblijedjelu radnu košulju svoga prvijenca, mog starijeg brata Hasana, topeći je staračkim suzama ranjenog oca. Oca koji je gledao kako mu sina neprežaljenog obara metak snajpera. Oca koji svoju tugu iznosi samo najgušćim tminama noći… Majka je bila nekako još ljepša (iako je uvijek bila lijepa), vedrija, poletnija. Zehra je rjeđe prepričavala teške priče nakon granatiranja. A ja! Vrijeme u rovu bilo mi je kao noć bolesnom insanu – bez kraja, a dani u društvu moje Merime prolazili bi kao odbljesci, pa često nisam posigurno znao da li sam ih samo sanjao, ili sam ih živio. Bila je plaha i nježna, kao i one latice trešnjinog cvijeta. Još i nježnija, činilo se. Ponekad bi se zagledala u tamu, a ja nisam izdržao a da je ne upitam pati li bez oca, bez majke. Malo bi šutjela, kao da mi neće odgovoriti, a onda bi, iznenada, jedva čujnim glasom prozborila:

–         U jednoj knjizi sam pročitala kako se neki čovjek žalio da nema cipela. Sljedećeg dana prošao je kraj čovjeka koji nije imao nogu. E, vidiš, čudni su putevi  sudbine. Ja nemam roditelja, ali me tvoji paze kao i tebe, čak i bolje, haman. Sad imam i sestru, Zehru, a najsretnija sam što imam tebe…

I opet bi utihla, zagledana u daljine, iscrtavajući pogledom tajanstvene putanje, a po meni bi se razlilo nešto toplo, lijepo, nešto neopisivo, nešto od čega mi se plakalo i smijalo, u isti mah.

Merima je voljela sve – ptice, cvijeće, travu, vjetar dok je povija, vodu, nebo, pčele – sve, i svemu je znala pokloniti trenutak. Kako je to otac znao reći: sama se voljela. Mnogo je čitala. Knjiga joj je često pravila društvo. Sjela bi pod trešnju i na trenutke živjela u svijetu bez granata i metaka, bez ruševina, krvi i paljevina. U svijetu (šapnula mi je jednom) gdje nas dvoje beremo maslačak, sjedimo zajedno na travi, zajedno kopamo naš mali vrt, gdje ona pravi kolače, a ja pravim ljuljašku za sina, gdje čovjek ne ubija čovjeka, ne ubija majci dijete a djetetu majku, ni oca, gdje…

Vraćajući se iz rova, znao sam je zateći s knjigom, a ona bi jedva čekala da joj spustim glavu u krilo pa da mi prepriča najbolje dijelove. I onda bi pričala o svemu. Pričala je toliko toga što nikada prije nisam znao. Pričala je o Belkisi, kraljici od Sabe, koja je i u Kur’anu spomenuta po svojoj mudrosti. I o Božijem poslaniku Sulejmanu, koji je razumio govor ptica, i jezik mrava je znao. (Nekad mi se činilo, uistinu, da i ona razumije insekte, sa takvom je nježnošću držala leptire na dlanu, prinosila ih usnama i šaputala.) Pričala je o brodolomcu Robinzonu, o nekoj Džejn Ejr, o plavim morima bez kraja…A onda smo počeli i zajedno čitati.

Kada nije bila zaokupljena knjigama, vrijeme je najradije provodila u sobi na kraju kuće, onoj sa najviše prozora, i sa pogledom na voćnjak. Nikad se nisam pitao šta tamo radi, nisam pitao ni nju jer bi sva moja pitanja iščeznula kada bih je ugledao, čuo. No, desilo se, ipak! Jednom sam kući, sa linije, došao nekako iza jacije. Svi su već spavali, samo Merimin krevet bijaše netaknut. Stručak nekakve mirisne trave uredno je krasio jastuke. Iz stražnje sobe  dopiralo je tiho lupkanje, a kroz otškrinuta vrata rasipala se blijeda svjetlost. Stadoh u sjenu i provirih. Bio sam zaprepašten. Na zidu se naziralo nekakvo platno, ispred kojeg je sjedjela moja Merima i nešto prebirala po njegovim nitima. Primakoh se oprezno, pun dječačke znatiželje. Svijeća je dogorijevala, ali sve mi je postalo jasnije.

Tkala je ćilim. Veliki, zeleni ćilim, poput proljetne travnate livade. Na rubovima su se nazirale tamne grane sa listovima, a na sredini nešto nalik na sunčev krug. Upravo je na tome radila, predano kao i u svemu što bi doticala. Svjetlost je nestajala, i meni je bi žao, te je zazvah, tiho i blago, da se ne prestraši. Trže se, blago, a lice joj se ozari poput  dječijeg. Kaže – osjećala je da ću doći, pa me čekala.

Sutradan me uzela za ruku i povela da bolje pogledam njen rad. I bilo mi je sve jasno. Nije tkala sunčev krug. Tkala je trešnjin cvijet, a nadomak njega dva sitna, malena cvijetka. Kaže da ju je nena naučila tkati, pa tka prvi svoj ćilim, za našu kuću. Za dječiju sobu, nasmijala se vragolasto (mogao bih se zakleti da joj takav sjaj u oku do tada nisam vidio) i privukla mi dlan na svoj trbuh. Zgrabio sam njene sitne ruke i dugo, dugo ih stiskao od sreće. Nisam mogao progovoriti. Ni slovo.

(nastavit će se…)

Autor: Sabira Bećirović

© Divithana, 2013