Trešnjin cvijet (1/3)

Trešnjin cvijet (1/3)

Bolesnu insanu noć je uvijek duža nego dan.  Dok prikuči akšam, i bolest ojača, pritisne insana pa guši, oduzima dah i ne posustaje.  Mrak – nikad crnji, nikad gušći. Psi avetinjski strašno zavijaju, pojedinačno i horski, i noć postane kao noć bez kraja. U takvim noćima zaboravi insan na sve, samo ne i na svoju bolest, svoj jad. A kad prvi stidljivi poj ptica najavi blizinu zore,  izmoreni insan istom usnije, propustivši tako priliku da spozna osjećaj zahvalnosti Stvoritelju što je svakoj noći  dao kraj.

No, šta ako insan u duši boluje? Čime da on mjeri duljinu dana i duljinu noći? Satima, danima, vijekovima? Po čemu da razazna je li dan,  ili je noć? Ako je insanu sjeta dušu zauzela, kao meni moju, tada mu svjetlost i tama ne nude nagovještaje, početke ili krajeve, niti kazaljke olakšavaju jad. Samo ezani. Ezani sabahski i ezani jacijski. Dragi Bože, pitam se često, koji to insan može zijaretiti Tuzlu, a da ne osjeti tu razliku između prvog i zadnjeg dnevnog ezana?! Onog  sabahskog, vedrog, zvonkog, lepršavog  što resko rasijeca okolna brda, a nježno izmami suzu vjerniku, i ispuni mu grudi nečim snažnim, pa se insanu učini da će, od silne ljepote, prsnuti, jal’ poletjeti, obveseljen viješću da je dočekao još jedan dan u kojem može veličati svoga Gospodara, u kojem može slaviti čudo zvano život. I onog jacijskog,  tamnijeg , nekako sjetnijeg, što tugaljivo zaustavi pokrete, zrak, ispuni prostor do vedrog mjeseca, do zvijezda, i šire, i dublje,  pa se vrati do duše vjernika, opahne je i opomene da se pokaje i zahvali, jer – ne zna insan da li će još jednom čuti ezan sabahski. Uistinu je nezahvalnik svako ako dopusti da ga zanese išta na dunjaluku, pa ne oćuti poruke skrivene u svakome ezanu.

Kada sam 19. jula 1995. godine izbio u neko tuzlansko selo, prvo što sam jasno čuo bio je ezan. Samo, tada nisam znao da li će to biti ezan moga dana, ili ezan moje noći. Jedva da se i sjećam toga dana, osim da su me okupljena djeca gledala sa užasom u očima, kao da sam avet, a okupljeni svijet postavljao bezbroj pitanja, koja su parala mozak poput silovitih eksplozija. Sjećam se da sam preklinjao da mi neko već jednom skine teške vojničke čizme, da su mi stopala kao opečena zbog njih, no svi su me samo zbunjeno gledali. I sjećam se da sam, natjeran bolom, krenuo da ih sam skinem, i u momentu shvatio otkud taj bol – bio sam bos, a od krvi i rana prsti se više nisu dali ni naslutiti. I, klonuo sam ćuteć’ još samo kako ljetni lahor donese odnekud davno zaboravljeni miris istom pečenog hljeba, i odjek ezana. Ezana koji je premostio vrijeme od 19. jula 1995. godine do danas, ezana kojim započinju moje zore, moja jutra, moji dani, ezana koji opominje, tješi i olakšava svaki moj (ali i tuđi) pogled preko invalidskih kolica na ono mjesto gdje su nekad bila stopala, i gdje drugi još uvijek imaju stopala. Kao sa sopstvenom kožom, saživio sam se baš sa tim ezanom i često ga zorom, budan, očekujem, pogledam, osluškujem. Ustanem, doteturam tako do svojih kolica – i sa njima sam se saživio – pa otškrinem prozor svoje studentske sobe i šutim. Gledam. Čekam. Sve utihlo. Tuzla kao da ne diše u tim časovima. Zlatno–crvenkasta svjetlost uličnih lampi treperi skoro čujno, rasipa iskre na rojeve insekata što jure u zagrljaj smrti. Zrak napet kao struna miruje, a onda, nošen sabahskim povjetarcem, pojuri u prazninu, u širinu i dubinu, ispunivši tako i moju sobu.

A najljepše je u proljeće. Jedan sam od tri sretnika ispod čijeg prozora raste trešnja đurđevka. Čini mi se, dok prvo džemre, a ona napupa, olista, obehara – ne zna insan šta je ljepše – pa miriše kao okupano dojenče. A pod krošnjom jedna klupa, i jedno prazno mjesto za drugu klupu. Sažalio se, haman, domar, vidjevši da sam svakog jutra tu, pa odustao od postavljanja druge sagrađene klupe. Bio sam mu potajnozahvalan, kao i većini stanara doma, što nisu zapitkivali, nisu tražili objašnjenja (iako sam načuo da neki takvu povezanost insana i drveta još nisu vidjeli).

Dragi Bože, pitam se šta bi tek rekli da su znali kako bilježim stihove haiku–poezije koji pjevaju o trešnjinom cvijetu, ili kako u literaturi tražim vezu između duše i cvijeta, trešnjina behara, ili…

Ispod krošnje se pruža vidik u daljine. U daljinama, po ubrzanim otkucajima srca, slutim modra brda Srebrenice, a ispod brda, u dolini, prema još bržim otkucajima srca, slutim svoje selo, i ćutim u njemu miris kutka sobe u kojoj sam prvi put čelom dotakao pod, uz vrisak, na silnu radost moje rahmetli majke. I dušom ćutim obeharalu trešnju, povrh avlije, a pod trešnjom djevojčurak niže ogrlicu od latica. Ona, moja Merima. Ista onakva kakva bijaše i onog ocvalog popodneva, blizu ikindije, kada sam je prvi put vidio ispod naše trešnje. Nisam znao, a ni danas ne znam ko kome bijaše ures – behar njoj ili ona beharu. Nije znala da je posmatram. Sva se bila predala svom  poslu, zanesena poput umjetnice. Poluzatvorenih očiju odmjeravala je latice, prinosila ih očima, zatim odmicala, okretala i prevrtala, mirisala ih i, na koncu, nizala, sva ozarena. Od tri najrumenije latice spretno oblikova naočit prsten i stade ga zagledati na prstu prema odsjaju sunca na zalasku. Ispod lepršave marame iskrade joj se pramičak  kose, i ona, plahovito krenuvši da ga skrije, upade u moj pogled. Okrenu se hitro, kao dijete ulovljeno  u zijanu, pogleda prikovana za tlo. Dragi Bože, bijaše rumena kao sazrela hašlama, a njen stid kao da je bio prelazan, pa me obuze kao nikada u životu. Stidio sam se nje, sebe, stidio sam se njenog stida. Muk se u zraku mogao dodirnuti, prosto je zadavao nekakvu tešku bol.

–         Idemo li, Merima?! – puče kroz tišinu glas moje sestre Zehre, što mi donese silno olakšanje. Vragolasto me pogleda, uze Merimu pod ruku i nestadoše niz avliju, ponijevši sa sobom svu njenu ljepotu.

Žensko oko u dubinu prodire, ništa mu ne promakne, pa svojoj Zehri nisam mogao tajiti tu iznenadnu navalu radoznalosti. A nisam ni htio. Osjetio sam iz njena glasa koliko je već vezana za Merimu, djevojče ispod naše trešnje, iako su se tek nedavno upoznale čisteći neporušeni dio džamije. Pričala je o njoj kao o sestri koju nije imala. O najrođenijoj. Kaže – prebjegla je sa bratom iz nekog sela kraj Drine, bez igdje ičega, i sklonila se kod nene. Oca i majku joj ubili, na kućnom pragu, a ona i brat se, Božijim emerom, vraćali iz njive pa ih mimoišli. Na nesreću – govori Merima, jer preteško breme valja nositi, a ne zna kako. Valja moći i morati, kad ujutro otvori oči, umjesto slika plamena i gustog dima u kojem nestaju prozori njene sobe, majčine zavjese, očevo bajramsko odijelo, bratove prve ispeglane košulje…valja umjesto toga moći vidjeti ono što je stvarno ispred nje, ma kako i koliko teško i tužno bilo. Sirota, veli, stalno gleda u daljinu, prema plavim vrhovima brda u dnu kojih vijuga Drina, i šuti. Kao okamenjena. S mukom sam slušao Zehrin govor. U želucu mi se nešto stislo, pa žari, peče kao žeravica. Volio bih samo, u tom sumornom času, samo koju riječ utjehe da joj uputim. Da je zaštitim, sklonim od gorkih sjećanja.

(nastavit će se…)

Autor: Sabira Bećirović

© Divithana, 2013