Najbolja da bi joj priznali prosječnost

Najbolja da bi joj priznali prosječnost

Upravo sam saznala da sam postala majka. Čudno… prije ženama to niko nije morao da saopćava. Rađale su bol, u bolu dijete i više od bilo koga u tom trenutku bile svjesne činjenice da su rodile i postale majke. I danas žene rađaju tako, da, ali one mlađe, ne ja, ne milion njih, starijih prvorotki, sa debelom historijom u zdravstevnom kartonu.  E tako meni, i meni sličnim saopće  tu vijest dok se boriš sa opijenošću  nepoznatog porijekla, nakon carskog reza. Prije su tu privilegiju, da im se takva vijest saopći, imali samo očevi, dok su čekali  u čekaonicama, a poslije su se gubile slike u zagušljivim kafanama i turama pića na njegov račun jer je dobio SINA.

Šta sada? Rodila sam curicu, žensko… imam crvenu mašnicu sa brojem oko zgloba desne  ruke.

To nije broj, to je meni sve… cijeli život, cijeli jedan svijet. Je li to možda manja sreća? Žensko je?!

Za mog muža i mene to je  dosanjani san.

Moja nana je rodila petero djece, a samo jednog sina. Moja majka je rodila mene i mog brata u vrijeme kada je više od dvoje djece bilo malograđanski deklarisano. I sada ja, sa 34 godine imam jedno dijete, jedva. Generacijski se gasimo ili možda napredujemo, ne znam. Ali ono što znam je da je moja nana morala da rodi petero djece da bi dobila jednog sina. Da je moja mama željele dvoje djece, ali da joj je drago da ima i kćerku i sina, i da sam ja nakon svih injekcija, lijekova, pregleda, razočarenja… rodila DIJETE.

Rodila se ONA. Željena do neba i nazad. Na putu do ovog savršenog trenutka ja sam bila žena, obična žena sa karijerom, kućnim obavezama, nerotkinja, forsirana  društvenim  imperativom da moram da budem lijepa, nasmijana, sređena, zgodna, obrazovana, da dobro kuham, da sam ekonomična, da ne trošim puno, a da dajem mnogo, da ne idem na bolovanje, da primam hormonalnu terapiju, ali da to niko ne primjećuje na mom raspoloženju, da na poslu stignem sve i više od toga, da se ne petljam u muške poslove, ali da radim kao muškarac… Sve mi to prolazi kroz glavu dok gledam crvenu vrpcu oko svoje ruke i zamišljam je kako izgleda, jer je još nisam vidjela… vidjeli su je svi osim mene. Ali znam kakva je, ja sam je rodila, znam kako izgleda jer sam je sanjala… Smijem se jer ću čiki kod kojeg kupujem na pijaci sa apetitom sljedeći put reći da je curica, a ne sinčina. Punih usta isto onako kako je on meni rekao: “Ma sinčina 100%”, kada sam zadnji put kupovala krastavice i salatu . Jer lijepa trudnica može samo da rodi sina. Eto bila sam lijepa i rodila kćerku, žensko, ženu.

Naviru mi suze. Što od ogromne sreće, što od straha kako će ona živjeti. Ne želim  da joj neko kaže: “Ne možeš se ti igrati nogometa, ti si djevojčica, idi presvlači bebe.“ Ne želim da,  kada bude popunjavala neki formular za stipendiju ili posao,  mora da zaokruži da li  je žensko ili muško. Ne želim  da je sutra neko pita zna li da kuha, pa da joj po tome sudi… Želim joj slobodu uma i duha, pravo izbora da želi ili ne želi, pravo da bude ono što želi, a ne ono što društvo od nje hoće, očekuje, zahtjeva. Da se bavi politikom ako želi, a ne politika njome. Da ne donosi niko zakone u njeno ime. Da osnuje porodicu ako želi, a ne zato što se to podrazumijeva. I da… ne želim  da bude najbolja, samo da bi joj priznali prosječnost.

 Autorica:  Selma Karić

Fotografija: wallpapergang.com

© Divithana, 2013