Kult smiraja-mahrama

Kult smiraja-mahrama

Da, ja svjedočim Islamu, i ja sam ta koja će do posljednjeg izdisaja  svojom mahramom da krasi zemlju kao što je Bosna. Osjećam se dovoljno čistom i ponosnom da joj budem poput rijeka i mora, ma koliko ga drugi prisvajali. Ne dozvoljavam da se moj ponos gazi, da se moja mahrama podništava, jer ja nemam problem s ljudima koji se razlikuju od mene i moje vjere,  stoga mi nikad neće biti dovoljno jasno zašto drugi vide i traže problem u mojoj mahrami .

U ovoj akademskoj godini, tačno u ovom mjesecu koji je gotovo na samom ispraćaju, naš faklutet (Prirodno – matematički fakultet)  je organizovao terensku nastavu na relaciji Sarajevo – Neum-Klek-Sarajevo. Kao grupi studenata biologije, terenska nastava je obavezna i sastavni je dio naše redovne nastave. Može se reći da je to jedan od ljepših perioda koji se desi u toku samog studija. Obilazeći usput i neke druge gradove, te gledajući i sva ta prirodna bogatstva koja su u svojstvu naše Bosne i Hercegovine, čovjek ostane zadivljen Božijim davanjem, i zaprepašten čovječijim uništavanjem, neodržavanjem onoga što nam je dato u emanet. Za svaki pedalj Zemlje ćemo odgovarati, teško nama ako sve neočuvano progovori na Dan kada će sva živa i neživa priroda dobiti svoj hakk.  A  prirodi oduzimamo hakk na ovim prostorima, u nedovoljnoj mjeri joj pridajemo pažnju. Lijepa li je Hercegovina kojom smo hodili, divna li su jezera (i prirodna i vještačka) posmatrana sa Svitave. Ostajala sam nedorečena na svaki novi pomak, jer prije, nažalost, nisam imala priliku da svjedočim ljepoti našeg juga. Poznavajući dovoljno granice države, znala sam koliko nam pripada, a odlaskom u Neum uvidjela sam koliko nam zapravo otimaju od ljepote, koliko nas žele oskrnaviti. Zrak u suštini nije dovoljno domaći, nije u onoj mjeri u kojoj bi trebao biti jedinstveno oduzimajući. Sve se čini strano. Ali ja sam se udomaćila, jer sam htjela da budem  svoj na svome. Ne strepim od ružnih pogleda, nisam nikom ništa oduzela, nisam ni u čiji posjed nepozvana ušla. To je samo kutak moje domovine. Pri samom dolasku u Neum, prije nego li smo se i smjestili, dekan fakulteta se obratio cijeloj našoj grupi od stotinu i dvadest studenata, između ostalog tu su četiri djevojke sa mahramom ( jedna samod njih). Posebnu pažnju je obratio na nas, jer poučen iskustvom prijašnjih generacija, djevojke sa mahramom na glavi su imale određenih problema sa lokalnim stanovništvom, kako se to ne bi ponavljalo, i kako ne bi dolazile u neke konflikte zamolio nas je da se ne krećemo same , nego u društvu ostalih, te da ne reagujemo na eventualne provokacije. Moram priznati da mi je sve to zvučalo gotovo nepotrebno rečeno, jer nisam očekivala da neko na našem prostoru može  u tolikoj mjeri da negoduje djevojke sa mahramom, zbog toga što nisu rijetka pojava, i što nas svake godine ima sve više na svim krajevima, hvala Svevišnjem. Očekivala sam već naviknutost naše regije na mahramu, i spremnost na suživot bez obzira na razlike. A gorko sam pogriješila. I sada mi je jasno zašto je to u posebnoj mjeri naglasio. Iskustvo je mudrovalo. Uveče, poslije večere,  nekolicina nas iz društva izišla je  u šetnju, te smo usput htjeli svratiti do obližnjeg marketa. Prolazeći ulicom, na putu do marketa, sasvim nespretno sam osjetila tuđu ruku na svojoj. Povukao me neko, ne tako jako, ali dovoljno da osjetim trzaj. Dva momka su prošla pored nas na motoru, i jedan od njih je povukao moju ruku uz riječi – Skidaj to, šta će ti?! Od kako sam se pokrila, u tom nizu godina, ovo je bio prvi put da sam lično doživjela situaciju da mi neko nešto takvo kaže i da tako postupi sa mnom, mada sam i u Sarajevu dosta puta dočekana riječima psovke, ali definitivno zanemarene. Ni ovome nisam pridavala pažnju, samo sam hladno bacila pogled, nije vrijedno riječi. Ne trošim blagodat pričanja na nebulozne stvari. Ali zar u mojoj državi da me markiraju riječima i da im smetam. Da, pitam se, zašto?! Kako to treba da budem obučena? Koga to boli činjenica da svoje tijelo čuvamo od pogleda, i da se može s nama pričati gledajući nas u oči, a ne u naša tijela. Nemam problem s tim da živim u sredini gdje su ljudi različitih vjera, nacionalnosti i kultura, uz dozu da se poštujem sa svojim obilježljem i da ću ja isto tako poštovati njih, kao dio zajednice, kao dio Bosne i Hercegovine. Ne dozvoljavam da se gazim, jer mahrama nije problem, problem je sklop razmišljanja i nehtijenje prihvatanja zdrave sredine i različitosti. Kome se ne sviđa da u blizini ima pokrivenu komšinicu, sugrađanjanku, kolegicu neka se seli, ja se selit neću jer mi niko ne smeta. Ko misli da sa mahramom pripadam samo  Istoku, grdno se vara, jer moje mjesto je ovdje, u srcu Balkana, na ovim prostorima. Misija mi je jasna, cilj i namjera čista. Ne prisiljavam te da budeš dio moje, islamske zajednice, jer nema prisile u vjeri, ali kao čovjek možeš da poštuješ drugog čovjeka, njegove izbore i stavove. Ne diraj mi u vjeru, u mahramu, jer je oskrnaviti ne možeš, kojim god se oružjem služio. Jednom kada se pusti korijen Islama i Bošnjaštva, on ne umire, on se ni budakom ne kopa i ne iskorjenjuje. Uzalud kopati, odsjecati kad sa svakim novim pokušajem sve to procvijeta i podmladi se. Ja sam živi svjedok Islama, ja sam Bošnjakinja  koja studira da bi doprinjela nauci, da njeno mjesto ne bi bilo svrstano među neznalice, i zaostale, jer sam se pokrila. Umijemo mi da budemo i dobre vjernice, majke, studentice, govornice, pjesnikinje, učiteljice, doktorice, političarke, vođe. Umijemo, ne osporavajte nas, jer ćemo u svakom slučaju bez potrebe za dokazivanjem same iznjedriti, poput cvijetova maka na poljima prostranim. Može te glava zaboljeti, ako se ne umiješ maku na pravilan način približiti, a izgleda da i jeste ključ svega u tome. Ko mahramu smatra problemom, tome i zadaje glavobolje, nije se ni potrudio da je upotpunosti shvati i prihvati. Možda se od bolova opameti, pa shvati da sam sebi zadaje glavobolje, jer nije spreman da obitava u različitostima. Ni na tren nisam osjetila strah onog momenta kad sam vidjela stranu ruku na svojoj podlaktici, nisam se bojala da me povrijedi, niti da nešto učini, jer sam čuvana od Jednog, Jedninog, te sam spremna, pod svaku cijenu, da se izdignem iznad svake preprekekoja mi priječi put Istine. Ne plaše me riječi koje proističu iz usta ljudi koji ne žele da razumiju, koje potiču od srca koja  ne vrijednuju ništa drugo osim svog uvjerenja, koje često biva i pogrešno. Neću dovoditi svoj zaštini znak u pitanje samo zbog nečijeg poriva zadovoljstva. Što se prije ova regija osvijesti i prihvati nas kao jedinstvene, to će biti bolje za održavanje zdravih veza među nama na svim poljima. Opstati i ostati čvrsto na nogama među masom je put pobjednika. Uzdignute glave, spuštena pogleda, lijepe riječi i zdrava duha. A znaš li ti, neznani momče, što me nemilo uhvati za ruku s pitanjem što će mi ovo, da je mahrama jedini zaštitni znak časti, poštenja, milosti i ljubavi. Ne privlači poglede, ne privlači pohlepne muške oči na svoje odore, ne uznemirava i ne izaziva nikakve pohote. Nije deaktivirala mozak, nije zaustavila razmišljanja, nije presušila pamet ako se pokrila, nego da bi sebe spasila, potom i tebe , iskušenja i nemilih događaja. Umjesto što me grubo vučeš za ruku, i pitaš me što će mi ovo, zastani pred ogledalo i pitaj sam sebe zbog čega ti zaista predstavlja problem to što od moga tijela vidiš samo moje lice, i šake. Ako to vrijeđa tvoju muškost, onda ti predstoji težak period, ukoliko se ne pomiriš s tim da vrijeme mahrame nije ograničeno.  Nijedan sat joj ne svira kraj. Božiji emr.

Piše: Alija Čakić

Tekst prenosimo u cjelosti, bez intervencija.

 

© Divithana, 2013