Jedna po jedna

Jedna po jedna

Piše: Aida Krzić

Bošnjakinja muslimanka ima se čime dičiti. Može se, i treba, dičiti bogobojaznošću, smjernošću, obrazovanjem, mudrošću, plemenitošću, dovitljivošću, ustrajnošću, umijećem da ukrasi i upotpuni svako djelo Bošnjaka muslimana – svojih, sinova, očeva, muževa, braće, kolega. Odgajala je Bošnjakinja muslimanka, i odgaja, kćeri i sinove kojima se može ponositi. Učila je i usavršavala se, i uči i usavršava se, u naukama, vještinama i poslovima snagom svoga uma i plemenitošću svoga srca.

Prisjećam se često svojih uzora, smjernih, dostojanstvenih, vrijednih žena: mame, tetke, daidžinice, svekrve, pojedinih rodica i kona. Malo ih je ostalo na dunjaluku. Onima koje su preselile na ahiret učim Fatihe, žive posjećujem i od njih učim, i u poznim pedesetim, jer imam još šta naučiti od tih rijetkih žena.
Ne stižem razviti pitu. Ne stižem razviti i složiti baklavu za Bajram. Ako ne mogu pravu, ne slažem ni onu od gotovih jufki. Ne odobravam sebi to nestizanje, jer ako ja prestanem razvijati jufke i praviti tirit za baklavu od masla po receptu naših nana i pranana, kako će i od koga će naše cure to naučiti?! Sogan i japrak-dolmu pravim po originalnoj recepturi samo za iftare – da u kašiku stanu po tri-četiri, i više. Pogače, peksimete, lokume, lutme, maslanice, kajmak-pituljice i još brojna druga jela koja su se gotovila i iznosila na sofre u kućama u kojima se njegovala i ljubomorno čuvala tradicija sve se rjeđe gotove i iznose. Mediteranska kuhinja se popularizira. Zdrava je – kažu. Ne sumnjam, ali moja rahmetli mama i moja rahmetli svekrva doživjele su duboku starost a jele su i masniju janjetinu, i jerišćev pilav na maslu zgotovljen. I pitu maslom i mlijekom pomašćenu iznosile su na sofru – maslo su počesto same topile od putera. Hurmadžike je moja svekrva pravila s puno pažnje i umijeća. Mutila bi maslo i jaja, rukom, po sahat vremena pa dodavala sirće – mjera joj je bila pola ljuske jajeta, na vrh noža sode bikarbone i brašna po svojoj procjeni, da ne zabije finu masu koju treba oblikovati, ukrasiti na erendetu, poredati u bakrenu tepsiju, peći na tihoj vatri pa zaliti taman agdom, bez limuna, a da se ne ušećeri. Evo, osjećam da mi rade pljuvačne žlijezde kad se sjetim slasti koju sam osjećala dok bi mi se zalogaj svekrvinog hurmadžika topio u ustima. Mamin burek od mesa našeg kurbana – isjeckanog na dasci tek što bi se kurban skinuo s čengela – imao je posebnu slast. Pa ružice i đunlari tetke Hatidže – svaka jednaka i svaki jednako rumen. Pa sevdidžan-baklava amidžinice Habibe. Pa Kalajdžisalihovića kadaif – svaki kus jednak, razabran… Eh, pusto tursko!
Ima i danas pokoja Sarajka, Kakanjka, Tešanjka, Maglajka, Tuzlanka, Bišćanka, Mostarka, i da ne nabrajam dalje hanume bosanskohercegovačke, koja čuva i gotovi jemekli jela na ponos i diku. Koliko ima njihovih kćeri spremnih da ih naslijede?
Ponositi se mogu, i trebaju, Bošnjaci muslimani svojim sestrama, Bošnjakinjama muslimankama. Ako su to kadri. Ako žele vidjeti i priznati njihove vrline. Mnogi to, nažalost, nisu kadri. Mnogi to ne žele vidjeti niti priznati pa više prostora daju ženama neprosvijećenim, atraktivnim, lahkodostupnim, nego onim prosvijećenim, smjernim, zahtjevnim.
Zašto teško, i žene i muškarci, priznaju ženi njene vrijednosti, posebice one stečene odgojem, obrazovanjem, odricanjem? Zašto žena ženi ne daje prostora kad osjeti da je bolja, vrednija, pametnija, obrazovanija, iskrenija, odanija? Zašto su i pravovjerne počesto u iskušenju da boljoj od sebe ne pruže razumijevanje, saosjećanje, podršku?
Opet ja o onome o čemu je puno kazano, što je znano i o čemu je bolje šutjeti ako se hoće opstati u svijetu sklonom licemjerju, improvizaciji, obmanama. Što barčem u ono i u one koji neće ili nisu spremni zapitati se, preispitati, promijeniti navike? Pa, ne barčem ja njih. Ne mogu ja do njih ni doprijeti. Nisam ni pozvana ni dužna ispravljati njihove krive drine. Ja kazujem sebi, i onima sebi sličnim. Kazujem, podsjećam, mirim. I bihuzurim, bezbeli. Omakne mi se ili svjesno barnem u ono vruće i bodljikavo pa zaboli i mene i one oko mene. Ali, nakratko. Nije teško ranu zaliječiti koja nastane tim mojim prženjem i bockanjem.
Znam, nije lahko promijeniti se, ali korigirati može, i mora, svako kod sebe, u sebi, one navike koje ga odvode u harame. Uzvišeni Allah nam u Svome ajetu – poznatom i često citiranom – kaže da On neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.
Meša Selimović nam kaza, zapisa, da se nije lahko promijeniti jer treba promijeniti navike… Oduvijek i zauvijek ostaje ta teškoća. Ali ostaje i obaveza pravovjernim da se trude, da nastoje, da pokazuju spremnost da se popravljaju i teže sebi boljem da bi i svijet bio bolji.
Spontanog i slučajnog preobražaja i preporoda nema. Plan, program, metodologija prethodi i prati svaki preobražaj, svaku težnju. Vjeru u dobar ishod prati ustrajnost, odanost, strpljivost.
Imamo priliku birati svoje učitelje i uzore. Niko nam ne brani izbor, onaj osobni, odgovorni, zreli – po našoj mjeri – ako imamo mjeru.
Malo imamo vremena za zapitanost, za analize sebe i svojih postupaka. Satraše nas obaveze i brige dunjalučke. Ali, ako im se prepustimo, spasa nam nema. Zato zastanimo, povucimo ručnu! Suočimo se i postanimo svjesni svoga stanja ili hala. Treba nam promjena, treba nam pročišćenje, trebamo sebi i svojim najrođenijim bolji, sabraniji. I našim mladim insanima treba promjena. Pomozimo i sebi i njima da pronađu i prepoznaju uzore i vođe koji će i nama i njima pomoći da se odvažimo i krenemo korak naprijed ka boljem sebi i boljem svijetu, s Božijom pomoću, inšallah!

 

© Divithana, 2013