Zapis o UMRI

Zapis o UMRI

Priča I

Mislim da svaki musliman mašta i čezne o posjeti svetim mjestima, o mirisu Kabe, o ljepoti Rewde…Tako sam  i ja od malenih nogu sanjala svoj san i u mislima tavafila Kabu. Godine su prolazile¸nada je postojala,  ali u zadnjih nekoliko ljeta, kada sam dosta poznanika ispratila na hadž ili umru, nekako je u meni rasla i zabrinutost. Zakoračivši u četvrtu deceniju života, valjda ta zrelost učini svoje, pogled na život  se mjenja iz temelja.  Davno sam  čula da ako iskreno zaželiš da posjetiš Bejtullah da će ti se želja i ostvariti. Ja sam bila potpuno sigurna da ja to iskreno želim sve do prošlogodišnjeg hadža. Gledajući snimak naših hadžija kako izgovaraju telbijju u mojoj utrobi se nešto okrenulo, prsa su mi gorjela, a srce tuklo kao ludo.  Bio je to neki osjećaj iznutra koji nije moguće opisati a  suze su same tekle. Uputila sam dovu Svemogućem da doživim dan kada ću i ja biti u ihramu i hodati zemljom gdje je hodao voljeni Posanik, alejhisselam . Od tog trenutka  moje dove da zijaretim Mekku i Medinu su bile češće, a kako sam ih ovog puta osjećala srcem i iskrenije.

Prije nekih pola godine sam, onako usput, povezla sa stanice dedu i nanu kući. Na toj kratkoj relaciji  su mi ispričali  kako su bolesni i kako su jedva stajali na stanici čekajući neredovan autobus. Ponudili su  da mi plate, što sam ja, naravno, odbila, i onda su uslijedile dove. Mnogo njih. Na kraju, zatvarajući vrata auta,nana će onako sva ponosna:

-Znam ja šta je nama najveća želja. Da Bog d’o ti do godine na Ćabu otišla!

Jedno jutro pred sami sabah sam usnila Kabu. Sišla sam niz par stepenica i pogledala je. Bila je ljepša od svih viđenih slika i svake moje mašte. Danima sam zatvarajući oči pokušavala vratiti tu sliku iz sna i onaj prelijepi osjećaj koji sam u snu doživjela vidjevši  Allahovu kuću.

Počela sam ozbiljnije da razmišljam i o novcu, matematici, štednji, ali nisam baš daleko doguravala. Sve dok Milostivi ne kaže BUDI i ono biva.

Priča II

Imam dječaka sa posebnim potrebama i malo težom zdravstvenom  dijagnozom. On je naše iskušenje, ali i prelijep blagoslov i dar od Sveznajućeg.  Uvijek pozitivan, nasmijan, raspoložen i pun ljubavi što opravdava i ime koje nosi.

Posebnost je svakako što on ne sluša ušima, niti priča ustima. On sluša i govori svojim srcem i svojom dušom. Allah mu je uzeo sluh i govor, ali mu je podario nešto što većina ljudi nikada niti čuje niti izgovori.

I nekako njegova  priča počinje od prošlogodišnjeg ramazana  kojeg je, iako bolestan, cijelog prepostio. Ubrzo dolazi i hadž, sve je preplavljeno vijestima sa svetih mjesta, a njegovo interesovanje raste. Istražuje, gleda fotografije, snimke….i pita zašto mi ne idemo u Crnu džamiju (doslovan prijevod njegovog znaka za Kabu).

Rekla sam mu da je Kaba daleko i da za to putovanje treba mnogo novca. On i dalje sa istim žarom prati, mobitel je pun slika Bejtullaha, a nerijetko ga zatičem kako prati prenos uživo iz Mesdžidul harama. Sve svoje želje i maštu, kako ne može riječima iskazati, crta i boji. Ovo je jedan od prvih crteža iz tog perioda na kojem je Kaba i avion kojim ćemo doći do nje.

Ljubav i želja iz dana u dan sve više rastu i ne jenjavaju. Kaba se spomene svaki dan par po nekoliko puta. Želja je tu i nada.  Sve dok Milostivi ne kaže BUDI i ono biva.

(nastavit će se)

Zilha Ramić

 

© Divithana, 2013