Zašto Kina ima džamije samo za žene?

Zašto Kina ima džamije samo za žene?

Islamski svijet je širok i raznolik, i pogleda na svijet iz islamske perspektive, ima skoro onoliko koliko je muslimana. Islam u Kini, sa svojom dugom tradicijom džamija samo za žene, predstavlja dobru praksu, kaže Mihael Wood koji je napravio reportažu za BBC. Prenosimo u cijelosti.

U sred ravnice Žute rijeke u Henan provinciji, nalazi se grad Kaifeng. To je bio stari kapitalni grad dinastije Song još prije 1000 godina, i jedan od najvećih gradova bilo gdje u svijetu prije 19-og stoljeća – te mjesto susreta mnogih ljudi i vjera.

U uskim ulicama starog grada su budistički i daoistički hramovi, svetilišta božanstvima Milosti, prepunih posjetilaca. Tu su kršćanske crkve i muslimanske džamije, gdje su se obje religije nastanile još u sedmom stoljeću. (Kina ima neke od najstarijih muslimanskih zajednica izvan Bliskog Istoka.)

Postoje čak posljednji ostaci kineske jevrejske zajednice, koja je došla iz Perzije ili čak Jemena u dinastiju Song.

Najfascinantnije ipak, su ženske džamije, a osim toga, iznenađujuće je i to što imaju ženske imame.

Glavna ženska džamija je blizu centralne muške džamije, koja se nalazi preko doline, u ulici sa štandovima sa hranom, činijama koje stoje na pari i kuharima sa bijelim kapama koji prave lokalni začinjeni hljeb.

U ženskoj džamiji imam je Guo Jingfang, koju je podučavao otac, imam muške džamije.

Michael Wood ispred džamije u Kaifengu

Provela me kroz Kaifeng vjetrovitu aleju, gdje smo zastajali povremeno da porazgovaramo sa komšijama i uzmemo narudžbu kod lokalnog slastičara, prije nego što smo konačno došli do ornamentalne kapije, koja je pomalo izgledala kao Konfučijev hram. Unutra je bilo malo ograđeno dvorište, sa popločanim krovom, okićenim sa čokotom i žutim cvijećem.

Ovo je Wangjia Alley džamija, za koju se kaže da je najstarija ženska džamija koja je preživjela u Kaifengu, izgrađena 1820. Dio za molitvu jedva prima više od 50 ljudi, ali je jedno od najljepših mjesta za molitvu koje sam igdje vidio.

Vani, prošarani suncem, upoznali smo članove zajednice i žensku predvoditeljicu namaza. Ona je sprva radila u fabrici, a s obzirom na to da je dolazila iz religijske porodice, nakon pet godina studija, postala je ahong – ženski imam – iako ona svoj posao prvenstveno vidi kao podučavanje drugih žena čitanju Kur’ana.

Stajali smo u dvorištu i razgovarali. Guo Jingfang vidi ženske džamije kao kinesku tradiciju, posebno održivu u Henanu – postoji ih 16 u Kaifengu i desetine u širem okruženju, zajedno sa manjim školama u većem gradu, Zhengzhou, i nekim manjim gradovima. Dalje je navela da ih postoji mnogo na jugu, u Yunnanu, i na sjeveru, ali ne i u muslimanskom Xinjiangu, gdje muslimani više prate tradicionalni sunijski islam kao što je u Centralnoj Aziji.

Što se tiče toga kako je nastala tradicija ženskih džamija, moramo se vratiti u Ming Dinastiju, kasne 1300-te, kada je muslimanska zajednica – prethodno favorizirani gosti – odjednom postali anksiozna i potlačena manjina. Odgovorivši na šok Mongolske okupacije, rani Ming vladari vodili su šovinistički rat protiv onih koji nisu bili od pripadnika Han ljudi.

Učenice jedne od ženskih džamija u Kini

Manjine su potakle neprijateljstvo i sumnje i bili su subjekt brutalne politike asimiliranja – muslimanima je rečeno da se moraju vjenčati sa nekim od Hanovaca.

S obzirom na to, 15to stoljeće je bilo skoro pa pogubno za kineski islam. Međutim, u kasnom 16tom stoljeću stvari su se popravile i među muslimanima je počeo novi pokret – renesansa islamske kulture i edukacije.

Jedno stoljeće poslije, filozofi kineskih muslimana su bili u stanju da pišu eruditne knjige o tome kako je moguće biti uzoran musliman, jednako kao i poslušan kineskoj vlasti.

I u to vrijeme, muškarci su stekli osnovu shvatanja koliko žene mogu biti važne u očuvanju i širenju vjere.

Tako da, ženske džamije su izrasle iz dvostrukog pokreta u muslimanskom kineskom svijetu – potreba za očuvanjem zajednice, i željom za edukacijom žena.

„U nekim mjestima u muslimanskom svijetu to nije dozvoljeno, međutim mi ovdje mislimo kako je to dobra stvar. Žene su dobile bolji status ovdje od 1949, i ovo je dio toga.“

 

Jedna od žena je spomenula progresivnu ideju „Islamske asocijacije Kaifenga“, koja okuplja muškarce i žene da zajedno rade na novim edukacijskim projektima.

„Kina se mijenja i ovo su dobre stvari za budućnost“, ona kaže.

Kasnije, u glavnoj ženskoj džamiji, svi su se pridružili namazu, i muškarci koji su bili dio naše ekipe, su također bili pozvani.

Bilo je oko 30 žena, starih i mladih, u raznobojnim vezenim maramama, boja limete, grimiznim, sa crnim šljokicama i srebrenim zvjezdicama. Nakon perioda mirnog opuštanja, Guo Jingfang podigla je ruke i počela pjevati i onda je, licem okrenutog prema prisutnim, počela sa molitvom. Bilo je prelijepo i jednostavno, zvuci utišavanja ulice su učinili da svaki šum može osluhnuti. Osjećao sam se privilegovanom biti dio toga.

Poslije, svi smo se okupili. Pola naše ekipe su bile žene – direktorica Rebecca, prevoditeljica Qian i pomoćna producentica Tina Sijiao – i Guo Jingfang i njene prijateljice su bile impresionirane tim životima, kao što smo i mi bili impresionirani njihovim. Završili smo sa smijehom i selfijima – vesele slike pobožnih, promišljenih i radosnih žena, ugodnih u svojim kožama i jakim u solidarnostima sa ženama.

Muslimanska zajednica je imala svoje uspone i padove u Kini. Danas, kao i u vrijeme Ming dinastije, nisu opušteni sa iskazivanjem svoje lojalnosti, jer glasine dolaze iz neslaganja u dalekom zapadu u Xinjiangu – koje ističu da stari muslimani, Hui, su lojalni kinezi, kao što su i Hanovci.

Ali, ono što je počelo kao odgovor na patrijarhalizam tradicionalnog kineskog društva, i na historijsku situaciju islama pod Ming i Manchus vladavinom, sada je postao i feministički problem.

Kina je bila izolirana većinu 20tog stoljeća, tako da ove džamije koje su samo za žene su bile netaknute prilikom talasa radikalnog islama, koji je došao nakon 1979te Iranske revolucije.

Imam Yonghua Zheng u Beida džamiji u Qinyangu, Henan pokrajina

Sada se kolo opet okreće i ono što se ovdje u Kaifengu smatra potpuno normalnim, prenosi se i u druge dijelove svijeta. Iran je prihvatio ženske džamije nedavno. Postoje ženske džamije u Berlinu, Amesterdamu, Lebanonu, Buhari i čak Sudanu. Afroamerikanka je nedavno predvodila namaz u prvoj američkoj džamiji za žene u Los Angeles-u. U Velikoj Britaniji, „Žensko muslimansko vijeće Bradford“ je nedavno objavilo plan o izgradnji prve ženske džamije.

Mnogim muslimanima s kojim sam pričala, kako muškarcima tako i sa ženama, pokret je neizbježna, neophodna i obnavljajuća faza u historiji islama… i ako je cilj obnova duhovnog života, onda je divna mala džamija u Wangjia aleji, lekcija za sve nas.

Putujući, pišući i snimajući posljednjih 35 godina između Mediterana i Žutog mora, imala sam često priliku osvrnuti se koliko je često muslimanski svijet neshvaćen u svojim vjerovanjima, ali i običajima i praksama.

Nije li nevjerovatno koliko često jedan ekspert tvrdi da govori o islamu kao da je monolitan? Ponekad, može se pomisliti da Vehabijski pokret govori u ime većine, iako su zapravo manjina u velikom moru islama sa bezbrojnim pogledima na svijet.

Sjetite se prelijepih svetiša Punjaba sa njihovom proganjajućom muzikom. Ili, drugo lice novčića – stari moulidi – bujni sveci Egipta i njihovi noćni plesovi, zatim rolerkosteri i medicinske izvedbe… spiritualni i svjetski jedni sa drugima, dijeleći istu energiju.

Na mojim putovanjima tijekom godina – Sufijie u Konyi u  Turskoj, ili u Sind (Pakistan) svetilišta poput Nizamuddin u Delhiju, Chishti u Ajmeru (Radžasthan) ili Ibn al Arabi u Damasku, bezvremenski mir Al Azhara u Kairu, strastvenost Kerbele u Iraku – uvijek me oduševljavalo koliko bogat u različitosti je islam. I kroz sva nezaboravna iskustva, ženske džamije u Kaifengu će imati veoma posebno mjesto.

Možda nije tip mjesta na kojem bi očekivali da nabasate na džamiju, ali muslimani su živjeli u šumama i oko jezera u Litvaniji preko 600 godina – pokazujući toleranciju izgrađenu ovdje u srednjem vijeku, iako je tada religijski raspad bijesnio u drugim dijelovima Evrope.

© Divithana, 2013