Hadžerin nesalomljivi duh

Hadžerin nesalomljivi duh

U goloj pustinji pod blještavim suncem, žena se naslonila na koru drveta, nastojeći zaštiti svoje novorođenče od nemilosrdnih vanjskih uticaja. Sa malom kožnom čuturicom vode i vrećicom hurmi koja je odveć olakšala, gledala je muža kako joj okreće leđa i odlazi. Kako se odmicao sve dalje, nije mogla izdržati više. „Je li nas napuštaš“, viknula je. Nije dobila odgovor; jedini zvuk koji je mogla čuti je zvuk njegovih koraka u pijesku, ne ostavljajući tragove za sobom. „Je li nas to ostavljaš u ovoj dolini bez igdje išta i ikoga?“, ponovo je viknula, gledajući u malešno lice svoga sina. Srce joj je panično zalupalo od misli da će ostati sama u ovom praznom, napuštenom prostoru kakvo je i bilo – a onda, odjednom, još jedna misao joj je prošla kroz glavu i srce joj je poskočilo osjećajući sigurnost. Intiucija joj je govorila, da unatoč svim okolnostima, ništa neće nauditi njoj i njenom sinu; nešto veće ju je čekalo, mada nije imala pojma šta bi to moglo biti.

„Je li ti Allah naredio da ovo uradiš“, pitala je smirenim glasom. Muškarac se zaustavio i klimnuo. „Onda nas On nikada neće zanemariti“, rekla je tiho.

Hadžera to nije vidjela, ali njen muž se osmjehnuo tužno i kada je bio van vidika, podigao je ruke doveći.

„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Sura Ibrahim, 37)

Iza njega, oslonjena na drvo, Hadžera se pripremala za budućnost koja je nosila mnogo više nego je mogla zamisliti. Zadovoljna sam da budem uz Allaha, prošaputala je i znala je da, bez obzira koliko je pustinja oko nje pusta, ona nikada nije zaista sama.

Proaktivna i predana

U tom jednom trenutku, intuicija ove žene i njeno povjerenje i sigurnost u Gospodara, ju je učinila jednom od najvećih osoba u cijeloj historiji. Hadžera je od nepoznate robinje iz Egipta postala simbol duhovne posvećenosti, dubokih shvatanja i odlučnih djela. Iako je najpoznatija kao supruga poslanika Ibrahima a.s. i majka Ismaila a.s., ona je prepoznata i dato joj je pravo i kod samog Allaha dž.š. i Poslanika Muhammeda a.s.

 

Njena priča je jedna od onih koje ponavljamo često, vrlo nam poznata i bliska, ali ipak nosi mnogo više od onih lekcija i poruka koje smo već napamet naučili. Njene riječi, koje su odjekivale pustinjom, su bile ispunjene tevekkulom (istinski oslonac) kod Allaha, ali njene riječi su bile mnogo više od spiritualne mantre.

Hadžera je bila žena koaj nije dozvoljavala do je okolnosti obuzmu ili kontroliraju; nije je zadovoljavalo da izriče svoju vjeru u Boga ostajući pasivna.Umjesto toga, Hadžera je pokazala šta znači biti proaktivna i odlična unatoč preprekama koje se čine nemogućim za savladati. Napuštena u pustinji, okružena pijeskom i još ponečim, sa djetetom koje je ovisilo o njenom preživljavanju, Hadžera nije željela sjediti besposlena ili se predati beznađu ili čekati čudo da joj padne s neba. Preuzela je kontrolu tamo gdje je bilo vrlo malo nade. Odlučna da pronađe nešto što bi promijenilo njeno stanje, koračala je između Safe i Merve, ne popuštajući, uporna. Bila je ustvari, svjesna činjenice da nije u jednostavnoj poziciji i da život njenog sina je u opasnosti. Bez sumnje, bilo bi joj lahko da brizne u plač, da dozvoli sebi da bude žrtva okolnosti koje su je zadesile ili da bude paralizirana od straha. Kako god, Hadžera je, umjesto toga, izabrala da se uzda u Allaha i aktivno poduzme akciju, koja – iako se čini uzaludna i beskorisna svakome sa strane – služi za primjer duha koji je ostao otporan i svrsishodan.

Nije ni odustala nakon jednog ili dva pokušaja niti prihvatila poraz kao opciju – ili kao najvjerovatniji ishod. Sedam puta – pod najvećom žegom, dok joj je plač njenog djeteta odjekivao u ušima iako je zemlja oko nje ostala gluha – sedam puta se Hadžera popela na brdašca Safu i Mervu; sedam puta natjerala se da izdrži i pomogne sebi i svom djetetu; sedam puta je samu sebe gurnula preko granica svojih mogućnosti i brige… I onda, ali samo onda, kada je uradila SVE što je mogla da uradi, Allah je poslao meleka Džibrila sa sedam nebesa na Zemlju, kako bi svojim krilom prokopao sušnu zemlju i oslobodio izvor Zemzema.

Čak i tada, kada je kristalno čista tečnost potekla preko njenih ruku, Hadžera nije dozvolila da je savlada trenutak. Briljantno razumna, kleknula je i formirala granice onoga što je od tada pa zauvijek poznato kao Vrelo Zemzema.

Čak i kada je Allah uslišio dovu Ibrahima a.s. i poslao mu pleme Džurhum da se nastani u nekada pustu zemlju, Hadžera nikada sebi nije dozvolila da bude naivna i bezbrižna misleći da su svi njeni problemi riješeni. „Možeš koristiti vodu“, rekla je narodu plemena, „ali će ono zauvijek pripadati meni i mom sinu.“ Njene riječi su pokazale njenu oštroumnost; ne samo da je štitila sebe i Ismaila, nego je nastojala sačuvati čudesno nasljedstvo za cijelo čovječanstvo. Voda zemzema je ostala čuvana i hvaljena kao podsjetnik na bezbrojne Božije blagodati čak i u vremenima najvećih iskušenja.

Da se Allah smiluje na majku Ismailovu! Poslanik je dovio za nju i mi čujemo eho tih riječi – za Hadžar u kojoj imamo najljepšu i trajnu priču o testu vjere za vjernika u vremenu beznađa, borba samohrane majke za prećivljavanje unatoč svemu.

Današnje Hadžere

Danas, Ummet ima brojne Hadžere, samohrane majke i očeve; one koji se nađu odjednom samim, napuštenim u okolnostima daleko od onoga što su izabrali i ostavljeni samo sa vjerom u Allaha i nesavladivim poteškoćama da im pomogne da ih savladaju.

Ove žene i muškarci su primjer za nas sve: poput Hadžere, ne dopuštaju sebi da budu žrtve novonastalih okolnosti, nego su odlučni da nađu rješenje bez obzira kako se beznadežna situacija činila. Oslanjaju se na Allaha, svjesni da je On Al-Rezzak (Opskrbitelj) i svjesni da neće promijeniti stanje jedne osobe sve dok ta osoba ne promijeni sebe. U svijetu gdje je jako teško podići porodicu, ovi samohrani roditelji pomjeraju granice do te mjere da je mnogima od nas to teško zamisliti – nepokolebljivi u vjeri u svog Gospodara, u njihovoj želji da odgoje djecu da Ga vole i mole Mu se i da ih zaštite od surove stvarnosti gladi, društvene nepravde i još mnogo toga.

Međutim, mnogi muslimani ne odaju priznanje ovim herojima i heroinama našeg Ummeta kako zaslužuju biti odlikovani. Mnogi od nas vide samohrane roditelje kao da im nešto fali ili sa manjkom nekog poštovanja. Ne shvatamo  da njihove borbe i iskušenja koja prolaze su ustvari iste one koje je Hadžera sama prošla – zbog kojih ju je Gospodar svjetova odlikovao, Koji je odredio da je za svakog muslimana obaveza pratiti njene korake između Safe i Merve tokom hadždža i umre. Kako možemo smatrati da smo upotpunili iman hodočašćem ako su naša stopala se kretala između ovih brežuljaka, a naša srca nije pomjerila veličina Hadžere i svih onih koji su utjelovljenje njenog duha na dnevnoj bazi?

Hadžera je žena čija je priča inspiracija za sve nas, bilo da smo samohrani roditelji ili nismo. Bila je osoba koja je odbila preuzeti identitet žrtve, stav bespomoćnosti ili da prihvati poraz; znala je da dok je Allah ne bi napustio, ni ona ne može napustiti samu sebe. Bez obzira u kakvim teškoćama se našli – finansijskim, emocionalnim ili drugim – Hadžera nas treba podsjećati da smo neprestano u iskušenju da se predamo. Njena taqwa, njen tevekkul i njen duh otpora je bio jači od krajolika kojim je prošla: prava heroina islama.

(The Salafi feminist)

© Divithana, 2013