Sačuvani kalb

Sačuvani kalb

Kad sačuvani kalb od zaborava
Polahko zatreperi u tvojim prsima
Na spomen Njegova imena
Tad znat ćeš dušo da za tebe još ima nade.
Išaret je to da duša te nagovara
Ka dobru da spustiš djela svoja
Da privedeš oltaru Jednoga samo srce svoje
I kažeš:
Evo, vraćam ga, ionako je bilo Tvoje.
Jer, ko sam ja? Šta sam ja?
Ako na spomen tvoga imena ne zadrhtim
Kao list u listopad sa vjetrom na grani
Ne odbolujem zov rastanka
Kad me otrgnu od Izvora.
I tako otrgnuta, ko sam ja
Ako u svemu tome, čak i kad padam ne kažem:
„Vratit ću se
Sa proljećem u novom pupu u novom cvijetu.
Vidjet ćeš,
Bit ću to neki novi ja, neka nova ja…”

A ko sam ja ?
Kad sve što imam je Tvoje
Dok na meni stoji  pečat, znam:
„Od Boga je…“
I oni što djela svoja broje
I nad njima bdiju k’o majka nad bešikom
Vidjet će ih kad narastu, to je dar
Kad ih djela, na kojima piše:
„ Za Njega je…“ privedu u
Kuću spasa, a ne u zaborav.

Piše: Alma Taletović

© Divithana, 2013