Zaboravljene Heroine – Hafsa bint Omer

Zaboravljene Heroine – Hafsa bint Omer

Hafsa bint Omer (radhiAllahu ‘anha) je bila jedna od supruga Rasulallaha (sallallahu’ Alayhi ve sellem) koja se izdvajala zajedno sa njegovim suprugama Aisom, Ummu Selemom, i Zejneb bint Jas.

Njeno ime ima dva značenja: jedno od njih je ‘mlada lavica, a drugi referenca na određenu vrstu ptica koja je poznata kao prekrasna, elegantna, snažna, i predatorska. Svi koji su živjeli s njom posvjedočili su činjenicu da je ona zaista živjela svoje ime – bila je oličenje moći, kao i ljepote.

Hafsa je bila jedno od najstarije djece Omera el-Hattaba, i jedna od prvih vjernika Mekke. Ona je opisana kao “prava kćer svog oca” i zaista, imala je  vrlo blizak odnos s njim. Iako bi znali razmijeniti jake riječi između sebe, oni su izuzetno poštovali i voljeli jedno drugo.

Omer bi se često konsultovao sa svojom kćeri po pitanjima porodičnih problema – na primjer, kada se ne bi slagao sa nečim što bi je jedan od njegovih sinova učinio – ili političkim problemima, kao kada je bio halifa i Hafsa je tada bila posrednik između njega i različitih tužitelja. On bi se osvrnuo i na njeno islamsko znanja, oslanjajući se na njeno razumijevanje pravnih odluka, kao i razumijevanje društva oko sebe.

Hafsin prvi muž he bio Hunejs ibn Hudafe, vjernik koji se borio u bici na Bedru, a potom se razbolio u Medini nakon hidžre. Kada je umro i Hafsa ostala udovica, Omer (radhiAllahu ‘anhu) je bio odlučan da joj nađe muža koji bi bio pogodan za njegovu kćer. Uz ličnost tako sličnu njegovoj, on je znao da ne bi svaki muškarac mogao biti pravi za Hafsu – samo jak muškarac se mogao oženiti ženom kakva je bila Hafsa.

Imajući to u vidu, Omer je razgovarao i sa Ebu Bekrom i Osmanom (radhiAllahu’ anhum), nadajući se da će jedan od njih poželjeti isto što i Omer. Na njegovo zaprepašćenje, obojica su odbili. Međutim, razočaranje ga je brzo prošlo kada he Resulullah (sallallahu ‘Alayhi ve sellem) predložio da on oženi Hafsu.

Kao supruga Božijeg Poslanika, Hafsa se ubrzo izdvojila među njegovim drugim suprugama. Ona i Aisa (radhiAllahu ‘anha) su bili sličnog u temperamenta i odmah su se udružile, a Aiša bi ih u šali znala opisati kao “jednu ruku.” One su provodile vrijeme zajedno u drugarstvu i prijateljskom rivalitet, formirale su svoju male grupu i podržavale jedna drugu.

Hafsa je bila žena oličenje snage i sposobnosti. Aiša (radhiAllahu ‘anha), rekla je o njoj: “Bila je ista otac “u temperamentu, i jednaka u inteligenciju. Ona je bila jedna od privilegovanih koji nisu mogle samo čitati, nego i pisati. Bila je željna znanja i brzo učila, što  je Resulallah (sallallahu ‘Alayhi ve sellem) prepoznao i ohrabrivao, posebno kada je pronašao Hafsu (radhiAllahu’ anha) sa As-Sifa bint ‘Abdullah, koja je bila poznat po njenom sposobnosti liječnice. Resulallah je posebno naredio As-Sifa da poučava Hafsu medicini, dodajući i to njenom sklopu vještina.

Pored sekularnih nauka, Hafsa je bila jedna od rijetkih žena ashaba koja je potpuno napamet znala Kur’an. Ona je dobro naučila Kur’an i bila je dobro upućena, do te mjere da je prilikom rasprava sa Resulallahom (sallallahu ‘Alayhi ve sellem) citirala ajete Kur’ana da dokaže svoju poentu.

Hafsa nije bila samo pasivni čuvar Kur’ana; ona je bila moćan čuvar, i bila je aktivni učesnik u procesu čuvanja Kur’ana.

Tokom života Resulallaha (sallallahu ‘Alayhi ve sellem), ashabi su zapisivali ajete Kur’ana na različitim listovima papira i kože. Ovi listovi papira nisu bili prikupljani pravilno kako je Kur’an bio objavljivan, nego su ostajali dijelovi. To nije bio problem u vrijeme kad je Resulallah još bio živ, i bilo je mnogo ashaba koji su napamet znali Kur’an i učili ga onima oko njih.

Međutim, tokom hilafeta Ebu Bekra nastao je problem – osim stotine hiljada pojedinaca koji su prihvatali islam, ali bilo je i mnogo vojnih pohoda protiv političkih pobunjenika. S obzirom na to da su oni koji su znali napamet Kur’an najviše željeli da umru u džihadu, ogroman broj hafiza je preselio u tim borbama. Njihova smrt je bila rizik da bi se Kur’an mogao izgubiti.

Ebu Bekr i Omer (radhiAllahu’ anhum) došli su do zaključka da je potrebno da Zejd ibn Sabit – lični pisar Resulallah (sallallahu ‘Alayhi ve sellem) – da učestvuje u prikupljanju svih zapisanih Kur’anskih ajeta. Oni su to učinili, i Ebu Bekr je postao prvi čuvar tih zapisa do njegove smrti, nakon čega je brigu o njima preuzeo Omer, a nakon njegove smrti Hafsa je postala čuvarica prvog mushafa (prenosi Buhari).

Interesantno je napomenuti da kada je Omer ibn el-Hattab (radhiAllahu’ anhu) preselio, nije ostavio samo mushaf Hafsi, već je i imenovao nju kao punomoćnika njegove volje i njegova imanja. S obzirom na činjenicu da je Hafsa imala nekoliko braće – uključujući i poznatog Abdullaha ibn Omera – to je značajno pokazalo da je Hafsa uživala veliko poštovanje svog oca, ali i poštovanje drugih.

Hafsa (radhiAllahu ‘anha) se odnosila izuzetno zaštitnički prema rukopisima o kojima se brinula. Ona je shvatila njihov značaj i osjetila ličnu vezu sa njima – na kraju krajeva, bila je svjedok objave toliko tih ajeta, i čula je svog muža, Allahovog Poslanika (sallallahu ‘Alayhi ve sellem), da ih uči ispred nje.

Kada je Osman ibn Affaan (radhiAllahu ‘anhu) postao halifa i odlučio pružiti standardizovanu kopiju mushafa u cilju sprečavanja zabune u pogledu različitih kiraeta, on je prvo pitao Hafsu za dozvolu za korištenje rukopisa. Tek nakon što je obećao da će joj vratiti svitke kada završio, Hafsa mu je dozvolila pristup spisima.

Dakle, tokom Hafsinog života, njeno vlasništvo nad svitcima je bilo neprikosnoveno – niko nije mogao da ih uzme od nje ili diktira kako će ih koristiti. Zaista, ona je čuvala to blago sa svom žestinom i posvećenosti lavice.

Kada pogledamo život umeta i značajnih žena u islamskoj historiji, moramo ih uzeti u obzir s više od samo letimičnog pogleda. Nije dovoljno samo spomenuti ih kao ‘pravedne’ i ‘pobožne’ – što su zaista bili – već se trebamo fokusirati na to kako su doprinijeli našoj historiji i vjeri.

Bez Hafsine posvećenostu kao zaštitnice i čuvarice mushafa, danas ne bismo imali besprijekorno očuvan Kur’an jer znamo da je Allah dž.š. obećao da nikada neće dozvoliti da Kur’an bude kompromitovan, što dodatno naglašava ulogu Hafse. U suštini, one je manifestacija obećanja Allaha dž.š. – i zaista: {Nema sumnje – obećanje Allahovo je Istina.} (Kur’an 10:55)

U Hafsi imamo primjer žene koja je provela život posvećen Kur’anu; da ga zapamti, da ga zaštiti, da ga sačuva, i da živi u skladu sa njim. Džebrail (a.s.) je sam rekao Resulallahu (sallallahu’ Alayhi ve sellem): “Ona je od onih što stalno poste, stalno stoje u molitvi, i ona će biti tvoja žena u džennetu.”

Ova predanost Allahu, Njegovim Riječima i Njegovim naredbama, je upravo ono što je potrebno oživjeti danas, uz nadu da ćemo vidjeti još jednu generaciju heroina islama.

© Divithana, 2013