Istaknute žene u islamskoj historiji: Zaboravljeno naslijeđe (3)

Istaknute žene u islamskoj historiji: Zaboravljeno naslijeđe (3)

Divithana vam u ovom dijelu donosi zadnji dio teksta o istaknutim ženama u islamskoj historiji i njihovom zaboravljenom naslijeđu. Originalni tekst možete pročitati ovdje

Al Gazaniju i Safiju, obje iz Sevilje, odlikovao je izuzetan poetski i oratorski dar u jedanaestom vijeku. Safija je također bila nadaleko poznata po ljepoti i savršenstvu svoje kaligrafije; njeni izvrsni radovi bacali su sjenku na radove nekih od najuspešnijih umjetnika tog vremena.

Literarna dostignuća Miriam, nadarene kćerke Al-Faisulija bila su poznata širom Endelusa. Dovitljivost njenih satira nije imala konkurenciju krajem jedanaestog vijeka.

U kaligrafiji, jedno ime koje se često ponavlja, jeste Tana, robinja u domaćinstvu Ibn-Qajjima. Ibn Qajjim je bio mentor jednog od sinova halife Mansura iz osmog vijeka. Od dvije osobe koje je poslao da budu obučene pod vodstvom kaligrafiste Ishak-bint-Hammada, jedna je bila robinja Tana, za koju su njegovi učenici rekli da je proizvela neka djela koja nikada prije toga nisu bila viđena.

Indijka po imenu Rasa, bila je autorica knjige o liječenju uopšte, sa akcentom na liječenje žena. Njena knjiga je navedena među veoma bitnim medicinskim radovima dostupnim na arapskom jeziku. Marija-al-Kibtija, Egipćanka, pisala je o alhemiji u sedmom vijeku.

Al Ijilijah bint al-Ijili al-Asturlabi, koja je naslijedila očevu profesiju u Alepu, bavila se astrolabovima, granom primijenjene nauke, i bila veoma uspješna u tome, a također je bila zaposlena u sudu Sayf-ad-Dawla – sudu jednog od moćnih vladara Hamdanina u sjevernoj Siriji, u desetom stoljeću.

Šerijat zahtjeva od muslimana da se brinu za društvo u svim sferama života. Sa dolaskom islama, žene su postale osposobljene kao doktorice i jednako imale priliku liječiti muškarce i žene, posebno na bojnim poljima.

Prva medicinska sestra u islamskom svijetu bila je Rufajda bint Sa’ad al-Aslamija, koja je živjela u doba poslanika, salallahu alejhi we selem. Ona je njegovala ranjenike na bojnom polju tokom bitke kod Bedra, 13. marta 624. godine. Većinu svojih vještina naučila je kako bi mogla pomoći svom ocu, Sa’adu al-Aslami, koji je bio ljekar.

Al Shifa bint Abdulla al-Kuraishija al-Adavijah bila je među mudrijim ženama tog vremena. Bila je uključena u javnu administraciju i ekspertica za medicinu. Zvala se Lajla, ali je dobila nadimak “Al Shifa” što znači “Isceljenje”.

Nusajba bint Ka’ab al-Mazneja pružala je medicinske usluge tokom bitke kod Uhuda; Umm-e-Sinan Al-Islami, zatražila je dozvolu od poslanika salallahu alejhi we selem da izađe na bojno polje i pomogne ranjenim vojnicima i pruži vode žednima; Umm Warka bint Harit, koja je učestvovala u sastavljanju Kur’ana, njegovala je ranjenike u bici kod Bedra.

Nusajba bint al-Harit, poznata i pod imenom Umm al-Atija, brinula se o žrtvama na bojnom polju i vodila računa o tome da im pruži hranu, vodu i prvu pomoć.

Jedna od najskorijih naučnica koja je predala svoj život islamu bila je Zainab al-Gazali. Rođena 1917. godine, u Egiptu, bila je aktivistkinja i bila je blisko povezana sa Muslimanskim bratstvom. Njen otac je podstakao da postane islamska liderica, navodeći primjer Nusajba bint Ka’ab al Muzanije, žene koja se borila zajedno sa poslanikom Muhamedom salallahu alejhi we selem u bici kod Uhuda. U svojoj devetnaestoj godini, osnovala je Džemat al-Sajidat al-Muslimaat (Udruženje muslimanskih žena) koji je brojao tri miliona članica iz cijele zemlje do trenutka kada je vladinom odlukom raspušten 1964. godine. Pozvana je od strane Hasana al-Bene, osnivača Muslimanskog bratstva da svoj džemat spoji sa njegovom organizacijom. Odbila je ponudu da bi zadržala svoju autonomiju. Njena sedmična predavanja privlačila su oko 5000 ljudi. Osim časova za žene, džemat je objavljivao časopis, održavao sirotišta, pomagao siromašnim porodicama i posredovao u porodičnim sporovima. Džemat je također zauzimao politički stav, zahtevajući da se Egiptom vlada prema Kur’anu.

Poslije ubistva Hassana al-Bene, ona je odigrala ključnu ulogu u pregrupisivanju Bratstva 1960-ih. Bila je zatvorena 1965. godine i osuđena na 25 godina, ali je puštena na slobodu tokom vladavina Anvara Sadata. Dok su bili u zatvoru, al-Gazali i pripadnici Bratstva pretrpjeli su mnoge nehumane kazne. Tokom ovih perioda teškoća, napisala je i knjigu na osnovu svojih iskustava u zatvoru, koja je kasnije prevedena na engleski kao Povratak Faraona (Return of the Pharaoh). Umrla je 3. avgusta 2005. godine, u 88-oj godini.

Dr Akram Nadvi, autor knjiga od 40 tomova, koje govore o ženskim naučnicama u islamu, Al-Muhaddithat, je u svom istraživanju predstavio izvještaje o mnogim takvim naučnicama čije je naslijeđe i doprinos bilo potpuno zapostavljeno. Prema njegovim riječima, podređivanje žena u islamskom društvu dovelo je do toga da je bilo zaista važno da se istraže stvarne historijske činjenice o ženskom mjestu u islamu. Kako Šejh opisuje:

“U početku sam mislio da će možda imati oko 30 do 40 žena, ali kako je istraživanje napredovalo, broj je nastavio da raste dok nisam shvatio da imam oko 8000 biografskih podataka muslimanki koje su odigrale bitne uloge u očuvanju i razvoju islamske tradicije još od vremena samog poslanika salallahu alejhi we selem. Žene sa kojima sam se susreo bile su daleko od srednjeg u poređenju sa muškarcima i, zaista, neke od njih čak i daleko iznad svojih muških savremenika. To su bile izuzetne žene koje nisu učestvovale samo u društvu, već su ga aktivno reformisale. Istaknuta su upravo bila njihova intelektualna dostignuća i poštovanje i priznanje koje su dobile za to. “

 “Elegija napisana u dvorištu crkve u jednoj zemlji” je pjesma iz osamnaestog vijeka koja oplakuje seljane pokopane u crkvenom dvorištu. Pjesnik, Thomas Grey, kaže: “Mnogi od ovih mještana mogli su biti Milton, samo da su imali priliku.”

Takav je slučaj i sa muslimankama. Da su im bile date prave mogućnosti i razumna doza motivacije, 8000 žena bi ustvari bio i mali broj u odnosu na broj ženskih učenjakinja koje je islamska civilizacija mogla da iznjedri.

© Divithana, 2013