Hidžab u kolonijalnom periodu: Skinite svoje velove!
"U Seragliju" Frederika Arthura Bridgmana.

Hidžab u kolonijalnom periodu: Skinite svoje velove!

Čak i prije 100 godina se raspravljalo o tome da li je pokrivanje simbol potlačenosti žena od strane muškaraca i samim tim neuskladivo sa Zapadnom civilacijom i njenim sistemom vrijednosti. U francuskim kolonijama vlasti su, oslanjajući se na tu ideju, prisilile žene da se otkriju. Predstavljamo neke od historijskih uvida Sussanne Kaiser.

Mora da je to bio čudan spektakl: grupa tradicionalno odjevenih žena muslimanki okupila se na sceni. Zatim su, pred očima nestrpljivih gledalaca i posebno pozvane grupe međunarodnih novinara, dobile znak i istovremeno počele skidati svoje marame. Možda su se čak i uspinjale na podijum, jedna po jedna, otkrivajući se i javno izjavljujući da se oslobađaju patrijarhalne tradicije i prihvataju emancipaciju.

Vojnicima je bilo naređeno da hodaju među publikom i ohrabruju otkrivene mještanke da se pridruže, kako bi podržale spektakl otkrivanja na sceni aplauzom i izražavanjem simpatije. Sve je bilo pažljivo priređeno, te nijedan dramaturški detalj nije bio prepušten slučaju. Ali, da li su se muslimanke osjećale oslobođene muškog lanca nakon ovog javnog prikaza?

Maskarada kolonijalnih vladara

Jedna od žena se kasnije prisjećala kako je plakala kada je bila primorana da obuče crvenu i plavu odjeću za masovni spektakl. Kao u pozorištu, ona je bila prikazana kao “Marianne”, ženski simbol Francuske republike.

Monique Ameziane je imala 18 godina kada je bila izabrana za propagandnu kampanju francuske kolonijalne vlasti u Alžiru, kampanju koja je ostvarila svoj vrhunac u ceremonijama otkrivanja koje su bile propraćene i dosegle medijski vrhunac u svim većim gradovima 1958. godine. Njena priča je dokumentovana u vojnim arhivima francuske vojske u Parizu. Mlada Alžirka nije dobrovoljno skinula svoju maramu, već je samo učestvovala u pozorištu, jer joj je bilo rečeno da bi u suprotnom njen pritvoreni brat mogao biti pogubljen. Druge žene poput nje su se pridružile zato što nisu htjele da izgube posao u francuskim domaćinstvima.

Francuski generali su namjeravali koristiti ove žene kao primjer i pokazati svijetu kako moderna Francuska trijumfuje nad arhaičnim narodima islamske Afrike.

Korak po korak vodič za otkrivanje

U Egiptu, Britanci su do kraja XIX vijeka već shvatili da su žene ključ za dominaciju kolonija i podstakli su javnu debatu o hidžabu. Feministička intelektualka Leila Ahmed ističe da je Lord Cromer iskoristio hidžab za svoje ciljeve, kako bi predstavio islam kao potpuni socijalni neuspjeh. On je rekao da je rodna segregacija prouzrokovana pokrivanjem označila žene kao inferiorna bića podređena muškarcima. Ovako je Cromer pokušao da preokrene Egipćanke protiv svojih muževa, očeva i braće.

Da bi se okončali “srednjovjekovni i varvarski običaji islama”, legije dobronamjernih prosvjetitelja su se rasprostranile među civilnim stanovništvom: misionari, feministice, čak i doktori, bili su raspoređeni da izraze solidarnost sa ženama koje su bile ugrožene dominacijom orijentalnog muškarca i za cilj su imali osloboditi ih od istog. Često su dijelili priručnike sa koracima kako skinuti maramu.

Cromer – navodno veliki šampion ženskih prava – u Engleskoj je važio za protivnika ženskog glasa. U Egiptu je činio sve da se žene ne obrazuju da postanu doktorice – žene, vjerovao je, mogu mnogo bolje realizirati svoje prirodne kvalitete kao medicinske sestre. Postoje glasine da se Cromer uopšte nije bavio slobodom žena u Egiptu, ali da nije mogao podnijeti žene koje su od njegovog pogleda bile skrivene hidžabom.

San o ujedinjenom društvu

Kolonijalni period u Egiptu je završen prije nego što je “prisilna emancipacija” ustvari mogla uroditi plodom. U Alžiru, s druge strane, san o potpunom ujedinjenu društva se nastavio malo duže. Ipak, kako većina muslimanki nije htjela odustati od svog hidžaba, one su morale biti „gurnute“ prema svojoj „sreći“, i uzimajući u obzir da to nije bilo lako kao što su mislili, kolonijalne vlasti su morale pribjeći kreativnijim metodama.

Monique Ameziane, koja je morala igrati ulogu „Marianne“ na svečanoj ceremoniji, predstavlja primjer ove kolonijalne inventivnosti. Preobražaj u njenoj priči je da u stvari, do njenog scenskog pojavljivanja, ona uopšte nije nosila maramu. Zapravo, pokrivanje je koristila isključivo za potrebe ceremonije.

Franz Fanon, koji je porijeklom iz Martiniquea, i koji je stoga i sam bio iz francuske kolonije, danas se smatra pionirom post-kolonijalne teorije. U svojim studijama koji se bave slučajevima iz ovog perioda, Fanon predstavlja druge žrtve prisilnog otkrivanja koje su bile odjevene u egzotičnim tradicionalnim haljinama za potrebe ovog čina – ili bar u onome što su Francuzi smatrali tradicionalnim odjećom.

Medijski trik sa tradicionalnom odjećom već je bio efikasan 1890-ih godina. U to vrijeme, francuska javnost je dijelila slike i razglednice, navodno prikazujući potpuno normalne muslimanke kao dame harema u raskošnim odjećama i provokativnim pozama, pokrivenim, a ipak golih grudi. Kasnije je razotkriveno da su na slikama ustvari bile prostitutke kojima je isplaćeno puno novca za potrebe takvog poziranja.

“Beduinka iz Tunisa”, Rudolfa Lennerta
Kako Zapad zamišlja Orijent

Slike su, međutim, poslužile svojoj svrsi i podstakle orijentalne fantazije francuskih muškaraca, kojima je bio zabranjen svaki kontakt sa muslimankama – osim prostitutki. Istovremeno, oni koji su ostali kod kuće, stvorili su pogrešnu sliku o tome da je osvajanje tog dijela svijeta izgledalo upravo ovako. Alžirski autor Malek Alloula sastavio je informativnu zbirku francuskih haremskih slika.

Kolonijalni običaji za antikolonijalni otpor

Ali Fanon pokazuje i drugu stranu – i to je ustvari suštinska poruka koja proizlazi iz mnogih njegovih spisa, koja je previše rijetka u savremenom diskursu – naime, žene su se borile. Kada su shvatile kako su okupatori opsjednuti maramom, vidjevši mogućnosti koje ta opsesija ustvari nudi, nisu potrošile puno vremena da iskoriste moć tog parčeta tkanine kako bi ostvarile svoje interese. Borkinje pokreta otpora koje su ranije nosile veo, odijevale su se kao preobraćenice uklanjanjem svojih marama. Obučene po zapadnim standardima i u visokim štiklama sa pokupljenom kosom, graničari koji su patrolirali francuskim novootkrivenim gradovima (poput Alžira) ih nisu shvatali ozbiljno. To im je omogućilo da krijumčare oružje za antikolonijalni otpor u svojim torbama.

Ovih dana, muslimanke u Evropi uzvraćaju udarac, ali ne na militantan način. Umjesto toga, iznose svoje predmete pred sudovima ili pišu knjige. Istovremeno, feministkinje kao što je Alice Schwarzer i dalje provlače isto razumijevanje kao i prije više od 100 godina, namećući stav da je ključ za emancipaciju muslimanskih društava u položaju žena. One i dalje vide maramu kao zastavu islamizma; simbol koji žene diskriminira i čini ih čini građankama druge klase. Kažu da su marama i pokrivenost cijelog tijela ozbiljna prepreka i ograničenje kretanja i komunikacije.

U svemu ovome, izgleda da nisu svesni dileme koju predstavljaju pokrivenim muslimankama: da li je jedina opcija ženama da biraju između toga da budu potlačene muškarcima ili pseudo-feministkinjama? Suočene s ovim izborom, mnoge se opredeljuju za maramu.

Originalni tekst možete pročitati ovdje

© Divithana, 2013