Zilka Spahić- Šiljak

Zilka Spahić- Šiljak

Zilka Spahić-Šiljak, rođena je 1968. godine u Zenici. Završila je Gazi Husrev-begovu medresu. Diplomirala je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Magistrirala ljudska prava i demokratiju na temu: „Politička participacija žena“, a doktorirala na temu: „Žene, religija i politika“. Zilka Spahić- Šiljak, nekada poznata po izvođenju ilahija u Gazi Husrev-begovom horu, danas prva  pokrivena profesorica prestižnog američkog univerziteta Harvard. Bavi se sociološkim istraživanjima u području roda, politike, religije i izgradnje mira, a aktivna je i u nevladinom sektoru pa, kako sama kaže, često nastoji izgraditi poveznice između akademskog i aktivističkog rada. U svojim knjigama pruža dragocjen uvid u jedan svijet u našem neposrednom susjedstvu s glasovima stvarnih žena, muslimanki koje se bore za svoje “mjesto pod suncem”.

zilka_spahic_big

Ističe da je obrazovanje jedina šansa i najveći kapital Bosne i Hercegovine, te naglašava kako je glavni razlog njenog odlaska na Harvard promocija izgradnje mira u Bosni i Hercegovini. “Obrazovanje je najvažniji društveni kapital koji mi ljudi iz BiH imamo. Imamo dovoljan broj mladih i talentovanih ljudi, koliko god da je naš obrazovni sistem manjkav”, kazala je Spahić-Šiljak i pojasnila da to najbolje pokazuju mnogobrojni studenti iz BiH koji na najboljim svjetskim univerzitetima diplomiraju sa najboljim ocjenama.

“Zadnjih godina intenzivno radim na temi izgradnje mira, jer u svijetu imamo imidž zemlje koja je prepoznata po ratnim stradanjima, zločinima i suđenjima. Moja glavna motivacija za odlazak na Harvard je da prestavim pozitivnu snagu bh. žena koje zadnjih 20 godina ulažu veliki trud da pokažu da se može biti čovjek i u najgore vrijeme te da su bile spremne da zaštite svoje komšije bez obzira na naciju i vjeru”, kazala je Spahić-Šiljak, koja je angažovana na projektima zajedno sa Leilom Ahmet i Elizabet Schussler Fiorenza, najpoznatijim profesoricama na svijetu koje se bave religijom i ženama. Ove dvije profesorice nalaze se na čelu studijskog programa “Women studies in religion” i direktno biraju kandidate za akademske programe u svojoj stručnoj oblasti na Harvardu.

Zilka Spahić-Šiljak otkrila je kako je profesorima i njenim saradnicima na Harvardu bilo impresivno da jedna profesorica iz BiH govori i predaje o izgradnji mira i pomirenja.

“Dopada im se što je to jedan od rijetkih pokušaja da se govori o pozitivnim stvarima i da se pokušaju inspirisati drugi ljudi takvim pričama hrabrih žena, Bosanki koje su napravile takve korake u vremenu kada su se ljudi sklanjali”, istakla je bh. profesorica.

Posebno je raduje to što posljednjih godina bosanskohercegovački državljani, a posebno oni koji žive vani, sve više ulažu u obrazovanje svoje djece.“Stvara se jedna elita intelektualaca iz BiH koji su prepoznati kao stručnjaci na Zapadu, ali nam nedostaje snažnija povezanost da se taj kapital koji smo izvezli i posudili drugim zemljama iskoristi i u BiH”, kazala je bosanskohercegovačka profesorica na Harvardu.

Pojasnila je da su žene u svijetu, ali i u BiH, jedan ogroman neiskorišteni intelektualni potencijal kojem zajednica ne poklanja dovoljno pažnje. “Žene imaju veliki kapacitet da doprinesu napretku čitavog društva jer u svijetu žene čine 52 posto ukupnog stanovništva. Zato je bitno da žene svoj intelektualni kapacitet podijele sa zajednicom i da daju svoj angažman na promociji pozitivnih vrijednosti”, kazala je dr. Spahić-Šiljak.

Na pitanje kako se osjeća kao prva profesorica na Harvardu koja nosi hidžab, odgovorila je da maramu nosi od 1987. godine, ali da nikada nije nailazila na predrasude zbog činjenice da je pokrivena, iako je mnogo putovala po svijetu.

“Nikada nisam nailazila na predrasude i prepreke jer, štaviše, moja marama mi je bila prednost. Ljudi koje sam susreta imali su razmijevanje i respekt prema tome. Štaviše, divili su se snazi i volji jedne pokrivene žene koja se aktivno bavi rješavanjem društvenih pitanja.Uvijek svojim studenticama kažem da je bitno ono što je u glavi, a ne na glavi, jer to određuje osobu”, rekla je Spahić-Šiljak. Također ističe da je hidžab čin pobožnosti i sredstvo koje omogućava čovjeku da bude u stalnoj molitvi s Bogom, ali da hidžab nije ključan za nečije vjerovanje, jer vjera počiva u srcu i dobrim djelima.

Za poligamiju kaže da se može razumijevati kao model koji bi pomogao da se riješe neka socijalna pitanja, da se neko zbrine i da se nekome pomogne. Ako se ona prakticira u smislu ove dimenzije, onda bi mogla imati opravdanje u nekom društvenom kontekstu, ali ako postoje drugi modeli da se pomogne ženama koje su ostale nezbrinute, kao što je slučaj žena u BiH nakon proteklog rata, onda ih treba koristiti, pogotovo ako su oni prihvatljiviji ženama.

“Uvijek možete pronaći put. Danas se nijedno mjesto ne daje. Za njega se morate izboriti vašim znanjem i snažnim argumentima. Ovako je i na Zapadu jer se čitav život morate dokazivati svojim kvalitetima i postignućima”, poručila je Zilka Spahič-Šiljak.

zilka_Spahic_vertikala

O ženama o kojima bismo morali znati više, koje bi nam ustvari svima trebale biti inspiracija i primjer, znamo malo ili skoro ništa. Što mislite, zašto?
Drugi narativi prevladavaju u našem javnom diskursu i nacionalnom i političkom i religijskom, i da pozitivnim primjeri ne dobivaju potrebnu pažnju. Svako društvo mora voditi računa o tome kakve sadržaje nudi u obrazovanju i medijima i što se podržava i ohrabruje, odnosno što zanemaruje. Kada je riječ o ženama i njihovom radu na izgradnji mira i pomirenja, nekoliko razloga su mene motivirali da primjere ljepote ljudskosti iznesem na površinu nadajući se da će njihovo svjetlo ljudskosti probuditi zapretene iskre ljudskosti u drugim ljudima.
O ovim ženama ne znamo mnogo jer općenito njihovi uspjesi nisu zabilježeni i o njima se malo govori. Same žene su pak zauzete da urade što više čekajući da neko povoljno da zabilježe svoja postignuća. Jedno od rijetkih svjedočanstava otpora žena ratu i njihovim mirovnim naporima nalazimo u knjizi veleposlanice Swanee Hunt “Ovo nije naš rat”. Moja namjera je bila ići korak dalje i osvijetliti višegodišnji rad bh. mirotvorki, njihovu posvećenost, ustrajnost i strategije koje su koristile da pomognu susjedima, prijateljima i drugima koji su podršku trebali, bez obzira kakve su etničke i religijske identitet imali.
Također sam željela pokazati kako žene urade većinu posla na lokalnoj razini, a pregovore na višim razinama vlasti vode muškarci donoseći odluke koje se tiču i žena i muškaraca. Mirovne priče ovih žena nisu vidljive i zbog toga što etno-nacionalne vlasti i ideologije žele držati ljude u strahu i izolaciji kako bi što lakše manipulirali i vladali njima. Strah je emocija koja suvereno vlada ovim prostorima kako mirotvorke u ovoj knjizi ističu. To je strah za egzistenciju, gubitak identiteta i slično i zbog toga ljudi nisu spremni na promjene i sami se založiti za njih. Ako dovoljno dugo držite ljude odvojene jedne od drugih, podgrijavajući neosnovane strahove, onda se ljudi zamore, oštrica kritičkog mišljenja otupi, s čim su svakako računali kreatori rata i podjela. Stoga i jest teško iskoračiti izvan etno-nacionalnih okvira, ali i društveno poželjnih uloga žena i muškaraca. Ovih 11 žena su se usudile prelaziti nametnute granice gradeći mreže kontakata i podrške, uspostavljajući vrlo snažne i ponekad neočekivane veze. Njima je važno da ostave mir u nasljedstvo budućim generacijama jer vjeruju da svaka generacija treba ostaviti zalog za budućnost, a mir je najveće blago i zalog koji netko može ostaviti u nasljedstvo drugome.

Ljudskost – koliko o njoj danas mislimo i koliko ljudskosti, pojma ljudskosti, ima u religijama, odnosno u propovijedima u vjerskim zajednicama?
Čini mi se da se ljudskosti prisjetimo samo onda kada nas netko ugodno iznenadi nečim pozitivnim. Šteta je što su, da tako kažem, izljevi ljudskosti sve više izuzeci koji nas iznenađuju i razbude barem na trenutak, a trebalo bi da ljudskost njegujemo i ispoljavamo svakodnevno. Neljudskost bi trebala biti izuzetak a ljudskost pravilo. Ljudskost je ključna kako za religijski tako i za nereligijski svjetonazor, međutim potrebno je razlikovati doktrinarne principe i etiku vjere ili drugog svjetonazora od prakse. I vjernici i oni koji ne vjeruju ali slijede određeni etički kod, trebali bi biti ogledalo ljudskosti i ne bi smjeli dozvoliti da njihovim životima vladaju suhoparne forme i rituali iza kojih ne stoji punina ljudskosti. U svakoj religijskoj tradiciji, a napose u monoteističkim tradicijama prisutnim na ovim našim prostorima, ljudskost je ključna za ispravno svjedočenje vjere. Vjera u Boga se ne može odvojiti od dobročinstva, ljubavi prema bližnjemu, pravde, samilosti i pomaganja. Ogledalo nečije vjere je u drugom čovjeku, koliko je sposobna pokazati ljudskost i dobro prema drugom čovjeku, toliko će biti bliži Bogu.
Vjerske zajednice danas barem formalno zagovaraju sve ove principe u kojim se zrcali nečija vjera, i iako je teško generalizirati, postavlja se pitanje zašto danas kada imamo religiju itekako prisutnu u javnoj sferi života, imamo tako malo istinskog svjedočenja te iste religije. Dijelom je to i zbog toga što oni koji propovijedaju nisu dosljedni onome što govore, pa tako i oni kojima propovijedaju imaju pogrešne uzore i poruke o tome da je legitimno jedno govoriti a drugo raditi. Danas se nažalost to više ne zove licemjerstvo, već ”snalažljivost” ili ”sposobnosti”.  Preko 90% građana i građanki ove zemlje se izjašnjavaju kao vjernici i vjernice, pa je za očekivati onda da imamo generacije odgojene u duhu mira, poštovanja i pomaganja, ali naša stvarnost govori da to nije tako. Bog od čovjeka traži da voli druge ljude, poštuje njihova prava i slobode, da pomaže siromašne, da ne može zanoćiti ako je njegov susjed gladan ili nije primio plaću pa ne može prehraniti obitelj. Međutim, u trci da što više materijalnog steknu, ljudi brzo zaborave svoju ljudskost i obveze koje imaju prema drugim ljudima.Većina formalno kaže da vjeruje u Boga, a zapravo oni imaju druga božanstva kojima robuju, kao što je novac, moć, nacija, ili vlastiti interesi. Valja spomenuti i određene grupe u svakoj vjerskoj zajednici koje su radikalne i isključive u svojim tumačenjima vjere, pa potiču potiranje ljudskosti svih onih ne misle kao oni. U ime Boga i vjere sebi daju za pravo da čine nasilje, da mrze i što je još gore da sude i presuđuju, što je vrlo opasno, posebno ako se to još preklapa s etničkim i nacionalnim ideologijama.

Nije li u ovakvoj BiH, politički i društveno podijeljenoj, potrebno ukazivati upravo na svijetle primjere koji bi nam trebali biti putokaz ka boljoj budućnosti?
Upravo tako, važno je učiniti sve što možemo da dobro i pozitivni primjeri dobiju pažnju javnosti. Svatko od nas je pojedinačno odgovoran i kao građanin i građanka i kao vjernik i vjernica da svjedoči svoju ljudskost, ali i da stane u zaštitu ljudskosti drugih, posebno onih koji su manjine i kojima se osporavaju temeljna prava i slobode. Valja se prisjetiti da kada god osporimo nekome pravo na jednom mjestu, netko će to isto pravo uskratiti nama na drugom mjestu, i da ako želimo biti principijelni i dosljedni svojih i religijskih ili nereligijskih nazora, onda ne možemo dovesti u pitanje ljudskost drugih osoba. Svaki čovjek je dio božanskog stvaranja, tako naučavaju religijske tradicije, pa je onda osporavanje prava na dostojanstvo, prava i slobode  istovremeno i negiranje tog dijela božanskog stvaranja. Mirotvorke u ovoj knjizi su svojim životnim pričama pokazale da se ono u što vjeruju, bilo da je to Bog ili nešto drugo, ostvaruje u njihovim djelima i životima.
Vijest je bila i da ste prva pokrivena profesorica na Harvardu. Koliko je vjera ono što čini dio Vašeg identiteta, koliko želja za znanjem, za širenjem znanja? Odnosno – koliko znanju danas pridajemo važnosti, a koliko onom vanjskom, prvom što zapazimo na nekoj osobi?
Ta vijest uopće nije bitna, jer ja sam na Harvard otišla zbog mog rada i istraživanja, a ne zbog toga što nosim ili ne nosim maramu. Takva mjerila podobnosti nisu prisutna na univerzitetima poput Harvarda. Traže se dobre ideje koje treba na pravi način artikulirati i uobličiti, a sve drugo je u drugom planu. Na koncu čovjeka treba cijeniti prema onome što je u njegovoj glavi, a ne prema kapi koju nosi na glavi. Moja marama je dio mog religijskog identiteta i nosim je već dvadeset pet godina, ali ne mislim da bi to trebalo da bude mjerilo sposobnosti i podobnosti. Važno je što čovjek zna, što radi i kako to radi, ali ljudi su skloni pridavati više pažnje izvanjskom, nego suštinskom. Moja vjera je vrlo bitna u mom životu i kao inspiracija i kao oslonac i koliko god želim da imam prava i slobode da slobodno ispovijedam svoju vjeru, isto tako smatram da drugi ljudi trebaju uživati ista prava i slobode kao i ja.
Kada je riječ o ženi u patrijarhalnim društvima sa dvostrukim moralnim standardima, ona se još uvijek promatra pod posebnom lupom. To znači da se njena legitimnost za bavljenje određenim poslovima uvijek mjeri preko njenog privatnog i porodičnog života. Umjesto da govorimo o onome što radimo, što zagovaramo, kakve argumente imamo, mi potežemo sa prosudbama i procjenama o nečijim osjećanjima, identitetima i slično. Naši identiteti jesu važni, ali je mnogo važnije tko smo mi kao ljudi i što činimo da pokažemo svoju ljudskost.
Je li vjera danas u BiH postala više ono vanjsko, pa i političko, a manje osobno, intimno, pojedinačno?
Vjera je nešto što je između čovjeka i Boga i to je neponovljiva veza i odnos svakog čovjeka s Bogom i stvar je čovjekove duboke intime i osjećanja. Zbog toga to i jeste osjetljivo područje kojim se najlakše manipulira i zloupotrebljava. Nažalost, ta prelijepa tanana osjećanja i stanja su ispolitizirana i opterećenja dnevnom politikom i politikanstvom, i samo štete ugledu i dostojanstvu i vjere i vjernika. Vjernici trebaju slobodu da ispoljavaju svoju vjeru, da obavljaju obrede, da nose svoja religijska obilježja i da budu prihvaćeni sa svim svojim identitetima. Međutim, država i crkva odnosno vjerska zajednica moraju biti odvojene i miješanje crkve u državne poslove je uvijek na štetu jednog dijela građana. Sekularna država treba biti neutralna u odnosu na svoje građanke i građanke u smislu da ne favorizira  ni jednu vjeru i svjetonazor, te da i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju pred zakonom imaju jednaka prava i slobode.
 

(Anadolija, cps.edu.ba, slobodnadalmacija.hr, dio intervjua pisala Andrijana Copf, bosnjaci.net)

© Divithana, 2013